Enterovirusne infekcije

Enterovirusne infekcije

Djeca u dobi od jedne do dvanaest godina su populacija koja najčešće pobolijeva. Infekcija se širi među članovima obitelji i u manjim kolektivima, ali se klinički oblici bolesti mogu razlikovati od bolesnika do bolesnika.

Enterovirusi (pripadaju porodici picornoviridae) mogu biti uzročnici velikog broja bolesti koje mogu biti i posve bezopasne, ali i smrtonosne. Prema najnovijim istraživanjima, današnji je uvid u dijagnosticiranje i terapiju bolesti izazvanih ovim virusom sve veći i učinkovitiji.

Infekcije uzrokovane enterovirusima raširene su po cijelom svijetu, a najčešće se pojavljuju u ljetnom i jesenskom razdoblju u područjima s umjerenom klimom. Najčešći način prijenosa s čovjeka na čovjeka je feko-oralni. Kontaminirana bazenska voda također može poslužiti kao izvor infekcije. Djeca u dobi od jedne do dvanaest godina su populacija koja najčešće pobolijeva. Infekcija se širi među članovima obitelji i u manjim kolektivima, ali se klinički oblici bolesti mogu razlikovati od bolesnika do bolesnika.

Ranije je bilo uvriježeno mišljenje kako su enteroviroze najčešće blage bolesti koje traju nekoliko dana, međutim novija saznanja pokazuju da u većine pacijenata bolest traje i duže – u prosjeku sedam dana (herpangina, bolest šake, stopala i usta), a kod nekih manifestacija i duže.
Također je utvrđeno da se bolest širi među ukućanima gdje jedan boluje od enteroviroze. Polovica ostale djece i 25 posto odraslih članova obitelji oboli. Zanimljivo je da oboljeli ukućani ne moraju imati istu sliku bolesti.

Nakon ulaska u tijelo virus inficira sluznicu ždrijela i gastrointestinalnog trakta, a onda se može naći u limfnim čvorovima, gdje se razmnožava i putem krvi dalje širi u razne organe.

O zahvaćenosti organa ovisi i klinička slika bolesti koju, s obzirom na manifestacije, možemo podijeliti na one s blagom i teškom kliničkom slikom.

Blage kliničke manifestacije

To su najčešće bolesti s povišenom temperaturom (koje mogu biti popraćene osipom, ali i ne moraju): herpangina, upala ždrijela, konjunktivitis i bolest šake, stopala i usta.

Nespecifična febrilna stanja najučestaliji su pokazatelj enteroviroza. Početak im je iznenadan i buran, djeca imaju temperaturu između 38 ° i 40 °C, klonula su i katkada se tuže na glavobolju. Bolest prolazi bez posljedica za tri-četiri dana, a rijetko traje više od jednoga tjedna.

Upala ždrijela jedan je od najčešćih, počinje naglo i prati ga vrućica. Manja djeca odbijaju hranu i pojačano sline, veća se tuže na peckanje i bol u grlu. Često ove simptome prate mučnina i povraćanje.

Herpangina je bolest specifična za enteroviruse, a simptomi su vrućica i upala ždrijela s karakterističnim mjehurićastim promjenama na ždrijelu, nepčanim lukovima, rubu mekog nepca i tonzilama. Mjehurići pucaju ostavljajući ulceracije s lagano podignutim rubovima. Bolest traje od četiri do šest dana i prolazi bez posljedica.

Bolest šake, stopala i usta lako je prepoznatljiva manifestacija enteroviroza s pojavom mjehurića u usnoj šupljini i sitnih čvorića na stopalima i šakama, koje prelaze u mjehuriće kako bolest napreduje. Bolest traje od tri do pet dana i popraćena je povišenom temperaturom.
Tijekom herpangine i bolesti šake, stopala i usta dijete može odbijati hranu zbog promjena u ustima, te je ponekad potrebna infuzija.

Popratni simptomi koji dolaze od trbušnih organa praktično su neizbježni kod infekcija enterovirusima. Najčešći su mučnina, povraćanje, proljev i odbijanje hrane.

Teške kliničke manifestacije

Serozni meningitis uzrokovan enterovirusima obično je blaga tijeka i kratka trajanja. Ipak, klinička slika varira, a najviše ovisno o dobi bolesnika: novorođenčad i dojenčad imaju nespecifične simptome kao pojačanu razdražljivost, vrućicu i odbijanje hrane, a veća se djeca obično žale na jaku glavobolju koja, u karakterističnim slučajevima, počinje nakon dva-tri dana povišene temperature, malaksalosti i grlobolje.

Serozni meningitis uzrokovan enterovirusima ne može se na osnovi kliničke slike razlučiti od bilo kojeg drugog seroznog meningitisa.
Sindrom paralitičkog poliomijelitisa mogu uzrokovati različiti tipovi ECHO i Coxsackievirusa. Bolest je ipak blažeg oblika i ima bolju prognozu od klasičnog polija (dječje paralize) u smislu iščezavanja klijenuti.
Encefalitis uzrokovan enterovirusima može se pojaviti u sklopu meningitisa, sindroma paralitičkog poliomijelitisa ili kao zasebna bolest.
Coxsackievirusi grupe B mogu uzrokovati upalu srčanog mišića (miokarditis) ili osrčja (perikarditis). Neki se pacijenti prezentiraju simptomima akutnog zatajenja srca. Ipak, većina bolesti ostane neotkrivena jer su simptomi toliko blagi.

Blagi oblici bolesti ne zahtijevaju posebnu dijagnostičku proceduru, ali za teže oblike bolesti brza dijagnostika znači bržu i bolje usmjerenu terapiju.

Tri su metode definitivne dijagnostike enteroviroza:
izolacija virusa
serološka testiranja
PCR (polymerase chain reaction) test.

Iako epidemiološki važna, prva dva testa nemaju klinički značaj jer rezultati kasne, pa kad nalazi stignu, bolest je najčešće već prošla ili jenjava. PCR test može imati kliničku znakovitost jer su rezultati dostupni unutar 24 sata. Cijena testiranja i ograničenost na samo dobro opremljene laboratorije onemogućuju njegovu širu uporabu.

Liječenje

Tradicionalno liječenje enteroviroza je simptomatsko, što je i dovoljno za većinu blagih oblika bolesti: snižavanje temperature antipireticima u odgovarajućim dozama i obliku (ovisno o kliničkoj manifestaciji primjenjuju se peroralno ili u obliku čepića, u dozama paracetamol 10-15 mg/kg/TT, odnosno ibuprofen 7-10 mg/kg/TT ), uz sprječavanje dehidracije.

Cilj je liječenja dehidracije nadomjestiti tekućinu i elektrolite (soli i minerale) izgubljene proljevom i povraćanjem. Mjere samoliječenja, kako bi se izbjegla dehidracija, uključuju uzimanje otopine elektrolita ORS (oralno rehidracijsko sredstvo), probiotika i korekciju prehrane. Najvažnije je djetetu dati više tekućine nego obično, i to u malim količinama što češće.

Antibiotska terapija nije učinkovita kod virusnih bolesti.

Općenito se ne primjenjuju lijekovi protiv proljeva, tzv. antidijaroici, jer oni mogu produžiti infekciju, ali su se korisnima pokazali probiotici, kojih već imamo velik broj na našem tržištu, često u kombinaciji s elektrolitima. Kako je rizik od dehidracije veći u dojenčadi i male djece, roditelji moraju pomno pratiti broj pelena koje su promijenili dnevno kada je dijete bolesno. Obična voda ne nadomješta elektrolite potrebne djeci koja su dehidrirala od povraćanja i proljeva, te je vrlo bitno koristiti i elektrolitske otopine.

pitajmamu.hr