Emina Kokorus: Kada putujete sa djecom, poklanjate im nešto sto im niko ne može oduzeti, a to je iskustvo

Na putovanjima se uči život i to je ono sto niti jedna knjiga, niti jedan putopis ne može dočarati.

Emina Kokorus, psiholog.

Mnogi mladi ljudi vole putovanja. Kada u porodicu dođu djeca često se ta putovanja odgađaju od straha kako će se djeca ponašati na putovanjima. U ovom broju časopisa Roditelj predstavljamo vam Emina Kokorus mladu mamu, suprugu, psihologinju. Dugi niz godina radila je  kao novinarka i voditeljica u jednoj medijskoj kući. Prije deset godina,  Emina i  njen suprug odlučili su da se presele u  Njemačku. Emina je danas zaposlena u jednoj školi i mama je  dvoje djece: Enio, kojem će uskoro  inati 4 godine i Ella koja u martu puni 2 godine. Emina porodica je veliki zaljubljenih putovanja, a na putovanja ne idu bez djece. U nastavku Vam donosimo Emininu priču o putovanjima sa dvoje male djece koja će vam sigurno poslužiti kao inspiracija za organizaciju putovanja.

Neki bi to nazvali ludošću, ali mi to zovemo najljepšim uspomenama. Putovanja sa djecom su vrlo cesto na meti negativnih komentara, jer većina ljudi takva putovanja ne smatraju odmorom. Za nas su putovanja stil života i prosto bi bilo nezamislivo biti dio toga bez djece. Istina jeste da putovanja znaju biti naporna, pogotovo put do određene destinacije,  ali to nije razlog da prestanemo sa istim. Ljubav prema putovanjima je proizašla od našeg prvog zajedničkog putovanja. To je bio Pariz-grad ljubavi. Za nas je to najljepši grad na svijetu i grad kome se vrlo cesto vraćamo.  Putovanja su nas naučila pravim vrijednostima u životu i da je važno samo ono sto okom vidimo, doživimo i uspomene koje utkamo u naša srca. Na putovanjima se uči život i to je ono sto niti jedna knjiga, niti jedan putopis ne može dočarati. Naprosto se mora osjetiti. Dok smo putovali sami, vrlo cesto smo dobivali komenatare poput: “Hodajte dok još možete, kada dođu djece, nećete nigdje”. To je rečenica koja me i danas rastuži kada je čujem, jer ne shvatam ljude koji misle da su im djeca prepreka za bilo sto. Djeca mogu biti samo još veći pokretač. Barem nama jesu. 

Moj sin koji nema još ni četiri godine, obišao je već 30 zemalja. Kćerka 20 država,a nema ni dvije godine. To su moji mali, a veliki putnici. Od malene Bosne i susjednih država, do najljepših evropskih destinacije poput Pariza, Amsterdama, Belgije, Poljske, i dalje do Brazila, Mexica, Jordana, Egipta…. Skoro sva prevozna sredstva su promijenili i doživjeli i pokazali nama kako je moguće putovati i sa malom djecom. 

 Pa onda uslijede komentari: “Šta ih vodaš, ko da će se sjećati toga”. Možda se neće sjećati naziva države u kojoj su bili. Ali će se sjećati i imati uspomene koje smo stvorili kao porodica. Razvit će empatiju, upoznati druge kulture, rase. Probat će druga jela. Posebno mi je u sjecanju ostalo putovanje na Zanzibar-Tanzanija. Moj sin koji je imao tada tri godine nije mogao da shvati da tamošnja djeca ne znaju za igračke. Mi smo ponijeli igračke za plazu, djeca su mu prilazila i pitala da dodirnu autić, lopaticu… Kada su vidjeli balon- prepali su se, jer nisu znali sta je.  Kada putujete sa djecom, poklanjate im nešto sto im niko ne može oduzeti. A to je iskustvo. Vrijeme sa njima i nadasve ljubav. Kada mog sina pitate sta mu je bilo najljepše na putovanjima, kao iz topa će vam krenuti nabrajati: Vožnja Tuk-Tukom(Egipat), penjanje na Aiflov toranj, Dala-dala busem (Tanzanija), jahanje kamile (Jordan), vožnja čamcem po rijeci Nil i u glas pjevanja-Iz duboke rijeke Nil, iskočio krokodil i uzeo malenog JuJU:) zatim nastavi prepričavati simpatične situacije. 

Naravno da na nekim destinacijama djeci ne bude zanimljivo. Ali tu smo mi da im pomognemo da razviju maštu. Npr. U Petri smo se penjali na stijene tražeći Simbu iz priče:)

Ono sto roditelji vrlo često griješe kada idu na put sa djecom je sto nose mnogo igračka i mnogo stvari kako bi im zaokupili pažnju i “smirili” ih. Uredu je ponijeti određenu omiljenu igračku za spavanje. Uredu je ponijeti i nekoliko manjih igračaka za sam put. Na putovanju djeca će uvijek naći način da se zabave i da ga dozive na svoj način. Putovanja su jedini način da spoznaju svijet svojim čulima. Mi putujemo najčešće samo sa ruksacima, jer je to najlakše za nas. Ne čekamo kofere i vrlo smo flexibilni. Ruksak na leđa i slobodne ruke za “hvatanje” djece:) Ne koristimo nikakve tablete, telefone i crtane da ih “smirimo”  i zabavimo. Jedna bojanka, malene bojice, kutijica plastelina i kartice sa raznim temama su dio našeg ruksaka. Za putovanja se  ne pripremamo dugo, jer smo po prirodi avanturisti i dovoljno je da jedno kaže hajmo, drugo već ustaje i pakuje se 🙂 Imam srecu i zaista sam zahvalna djeci sto su dobri suputnici, uzivaju u istome i jednako uzbuđenje imaju kao i mi odrasli kada idemo negdje. 

Kada putujemo, par dana ranije ih upoznamo sa tim i onda počinje standardno pitanje: “Jos koliko spavanja dok ne krenemo” 

POVEZANI ČLANCI

Zadnje objave