Ono što je važno je da se prema njima odnosite kao i prema djeci koju ste rodili
Dalida Demirović, intervju
U mostarskom naselju Južni logor gdje se ljubav spaja s odgovornošću, gdje majčinstvo balansira s poslovnim izazovima, djeluje jedna izuzetna žena. Ona je Dalida Demirović, magistrica komunikologije koja ne samo da vodi JU “Dječiji dom Mostar“ u Mostaru, ona je i supruga i majka dvoje predivne djece. Njen životni put nije samo priča o uspjehu, već i o snazi koja proizlazi iz njene sposobnosti da bude vođa, majka i izvor nade za mnoge malene živote koji su upućeni na nju. Dalida nije samo direktorica Doma; ona je neumorni borac za pravednost, izvor podrške za one koji su izgubili oslonac, i svjetionik nade koji osvjetljava neke nove puteve za djecu koja su svoj dom našla upravo u ovoj instituciji. Njena posvećenost nije samo poslovna – Dalida je iskrena zaštitnica prava i dobrobiti djece koja svojim zalaganjem i predanim radom stvara atmosferu u kojoj se ljubav, briga i podrška stapaju u jedinstvenu cjelinu, pružajući djeci osjećaj sigurnosti i pripadnosti. Dalida je i počasna građanka Njuorleansa i počasna senatorka Luiziane, te počasni član Gradskog vijeća Bezon Ruza. Pored navedenog Dalida je radila u medijima i NVO-u. U nastavku vam donosimo intervju sa ovom izuzetnom ženom u kojem ćemo razgovarati o svim izazovima koji se susreće u svom radu.
Na početku nam recite ako uspijevate balansirati svoje uloge majke, vođe doma i poslovne žene?
Cijeli svoj radni vijek imam podršku svoje porodice u svim poslovima koje radim, kako profesionalno tako i volonterski. Volim da sam aktivna i društveno korisna, moja porodica me u tome podržava i onda se sve može stići i uskladiti. Takva sam cijeli svoj život i ljudi koji su mi važni u životu to prihvataju i podržavaju i onda to sve ide. Da nije nekada teško, jeste. Ali evo traje već 26 godina mog profesionalnog života. Držim se one da je dobar plan pola posla, tako da se sve na kraju posloži.
Kao direktorica Dječjeg doma, suočavate se s različitim izazovima. Koji su najveći izazovi s kojima se susrećete u svakodnevnom vođenju doma?
Najveći izazov za mene lično je uvijek emotivne prirode, nikada se ne naviknete na činjenicu da dijete, koje samo nikada ničim nije doprinijelo situaciji u kojoj se našlo, ipak dođe u Dječiji dom. Prilagođavanje djeteta na ustanovu je meni kao profesionalcu najveći izazov.
Koliko štićenika danas ima u vašem Domu?
Ovo pitanje je nešto što me uvijek, pa mogu reći, iritira. Često ga ljudi postavljaju ali šta ono pokazuje, šta to znači? I jedno dijete u ustanovi je puno pa čak I previše. Ustanova treba da bude posljednji, nužni i najkraći mogući oblik zbrinjavanja djeteta. Jedne prilike mi je jedna žena, koja je već u ozbiljnim godinama, danas je veoma uspješna, a odrasla je u Dječijem domu u Italiji , na moje pitanje: “Koliko bi maksimalno dijete trebalo biti u domu?” odgovorila: “I jedan dan je previše”. Mi trebamo biti privremeni oblik zbrinjavanja za djecu, a ni u kojem slučaju trajni, što smo u mnogo slučajeva danas.
Rad s djecom bez roditeljskog staranja može biti emocionalno zahtjevan posao. Kako uspijevate odvojiti svoje emocije i istovremeno pružiti potrebnu podršku?
Emocije u ovom poslu, ako se ovo poslom u tom smislu može i nazvati, nikada ne možete odvojiti. Ono što je važno je da se prema njima odnosite kao i prema djeci koju ste rodili. Barem ja tako radim. Dakle, morate biti i strogi, i postavljati granice, maziti i nagrađivati. Sve je to sastavni dio roditeljstva ili ako hoćete ovog posla. Kada sam tek došla na ovu poziciju tražila sam savjet od Janje Milinković, žene sa dugogodišnjim iskustvom u ovoj oblasti, i ono što mi je rekla je bila vodilja u svim situacijama i zaista je pomoglo. Rekla mi je: “Ponašaj se samo onako kako bi prema svojoj djeci”.
Kakav je Vaš pristup u rješavanju konflikata i izazova te kako potičete pozitivnu atmosferu unutar institucije?
Pristup je uvijek drugačiji i zavisi od mnogo faktora. Nastojim da ne preskačemo hijerarhiju te da svako radi posao u okviru svojih nadležnosti. Odgajatelji su ti koji su uvijek prvi u radu sa djecom, kao i socijalna radnici i psiholog, ali i svi drugi uposlenici Dječijeg doma “Mostar” imaju svoju ulogu u odgoju naše djece. Škole također imaju veliku ulogu, te je saradnja sa njima odlična, što uvelike pomaže u kriznim situacija. I naravno, klubovi u kojima djeca treniraju. Centri za socijalni rad su organ starateljstva djece, policija je tu kad god nam je potrebna, uposlenici obližnje bolnice KB “dr. Safet Mujić”, Dom zdravlja “Stari grad”.. Sa svima nabrojanim imamo izuzetnu saradnju i ovom prilikom im na tome zahvaljujem. Naš rad je timski i samo tako možemo postići rezultate.
Kako motivirate djecu da vjeruju u sebe i razvijaju svoje talente unatoč teškoćama s kojima su se susreli u prošlosti?
Tim ljudi radi sa djecom u Domu ali i veliki broj spoljnih saradnika koji su angažovani kroz različite projekte i različite nevladine organizacije. Veliki je broj prijatelja Doma koji nam pomažu u našem radu i ovom prilikom im se svima od srca zahvaljujem. Djeca su uključena u različite sportske klubove u gradu Mostaru i svi oni potpuno besplatno primaju našu djecu, također preko prijatelja Doma imamo različite projekte koji popunjavaju slobodno vrijeme djeci, ali i profesionalce koji kroz iste rade na psihosocijalnoj podršci. Tu su naravno prijatelji Doma koji su kumovi djeci te im redovno mjesečno šalju džeparac. Armija ljudi je uključena u rad sa djecom, pomažući im da razvijaju svoje talente i bave se stvarima za koje imaju interes. Ovom prilikom ne bih posebno nabrajala sve njih, ali sve aktivnosti redovno objavljujemo na našoj web stranici i fb profilu i svi su dobrodošli da nas prate.
Koje vas vrijednosti vode u vašem radu i kako ih prenosite na ljude oko sebe?
Smatram da u životu svako treba dobiti po zasluzi, te se tako nastojim i ponašati u svom radu. Nagrađujem uspjehe, kako male tako i velike. Svaki čovjek pored beneficija mora imatii odgovornost, a tu odgovornost ili obaveze koje ima kod nas ljudi često zaboravljaju. Ako dijete studira ono treba polagati ispite. Stipendija koju tom djetetu obezbijede naši donatori je beneficija, ali je onda obaveza te djevojke ili momka da polaže ispite, da se trudi, da uči. Nastojim djeci objasniti da je neko od sebe odvojio da bi njima pomogao da se obrazuju, da bi im u budućnosti život bio lakši, ali da to nečije odricanje moraju cijeniti i vratiti tako što će završiti to svoje obrazovanje. Ovaj primjer se može primijeniti na sve oblike života I rada. Veoma cijenim ljude koji su društveno korisni, koji odvajaju svoje vrijeme kako bi na bilo koji način pomogli drugima. Bila bih veoma sretna kada bih za deset godina u nekoj od humanih misija srela nekoga od svoje djece.
Za kraj našeg razgovora imate li neku poruku za naše čitatelje?
Duboko vjerujem da je obrazovanje ključ uspjeha u životu. Ono nas osnažuje, povećava nam sposobnosti ali i mogućnosti. Ne mislim da svi treba da završe fakultet, neki to ne mogu ili ne žele, ali i dobar zanat je dobro obrazovanje. Poruka čitateljima je da ako žele da pomognu nekome u životu neka mu pomognu u njegovom obrazovanju, jer je to jedini način da se prekine “začarani krug” u kome se često nalazi veliki broj porodica u BiH koje su korisnice socijalne pomoći.
