Bojana Pepić: Mnogo učim sa djecom o sebi

Željela bih da moja djeca znaju da su voljena i prihvaćena onakvima kakva jesu, odnosno kakva budu.

Bojana Pepić ima 34 godine. Rođena je u Banja Luci. Gotovo pola života živjela je u Prijedoru. Od malih nogu uči i govori engleski jezik, koji je sastavni dio njenog svakog dana skoro trideset godina. Osim toga, govori i razumije španski i portugalski jezik. Pravni fakultet Univerziteta u Banjoj Luci je upisala 2007. godine i nakon što sam je dvije godine očistila u junsko – julskom roku, odlučuje se da za koji mjesec produži studiranje i uživa u apsolventskom životu sa vršnjacima. Diplomirala je sa 23 godine i odmah počela da radi u struci.

Bojana Pepić, po zanimanju je diplomirani pravnik, od novembra 2021. godine –advokat, sa sjedištem kancelarije u Banjoj Luci. Pravni fakultet Univerziteta u Banjoj Luci završila je sa 23 godine, a budući da se zaposlila odmah po završetku studija, pravom se aktivno bavi nešto preko deset godina. Karijeru je otpočela kao advokatski pripravnik, te je po položenom pravosudnom ispitu radila  na  mjestu stručnog saradnika za pravne poslove u advokatskoj kancelariji, a potom i poslove višeg stručnog saradnika u Okružnom sudu u Banjoj Luci, što je ujedno i njeno posljednje zaposlenje prije prelaska u advokaturu.  Bojana je veliki  ljubitelj umjetnosti u svim njenim formama. Kroz odrastanje se bavila horskim pjevanjem, plesom, crtanjem, dizajniranjem odjeće i slikanjem, za koje priznaje da danas ne pronalazim vremena. Ipak, donekle potrebu za kreativnim izražavanjem zadovolji kroz kreiranje i realizaciju kostima za priredbe koje njen četvorogodišnji sin ima u vrtiću, kao i raznim drugim projektima u koje kao roditelje vrtić redovno uključuje. Osim toga, jako mnogo čita, sluša i prati stvari koje se tiču uglavnom njen profesije, zatim naučnih i tehnoloških dostignuća, umjetnosti, mode, dešavanja u svijetu i slično. 


Majka ste dvoje djece. Možete li nam predstaviti Vaše mališane?

Majka sam dvoje djece – sina koji se zove Nemanja i ima četiri godine (koji još od četvrtog rođendana navija da ima pet godina), te tromjesečne kćerke Milice. Prva stvar koja se desila njegovim dolaskom na svijet bila je ta da sam osjetila izuzetno divljenje prema svojoj majci kao i svim drugim majkama i ženama. Sve ono što sam slušala i mogu reći znala, tad sam prvi put zaista shvatila i osjetila.  Od jedne zahtijevne i nespavajuće bebe, izrastao je u radoznalog dječaka vedrog duha i neicrpne energije. Samostalan, radoznao i spretan, naučio je sam da vozi bicikl bez pomoćnih točkića i to tako što je samo krenuo, ne dopustivši nam ni da mu pokažemo kako bi trebalo. Iako je izuzetno samostalan za svoje, što bi on rekao, godinice, na kraju dana on je ipak moj mali dječak koji se mazi sa mamom prepričavajući doživljaje pred spavanje. Milica je s druge strane, kao beba potpuno drugačija. Od samog početka to je jedna umiljata beba srnećih okica koja se smiješi kad joj se priča. Preostaje nam da je bolje upoznamo, ali zasad znamo to da joj ime sjajno pristaje.

Po zanimanju ste advokat. Kada ste se odlučili za ovu profesiju?

Odluka da se bavim advokaturom donesena je još u studentskim danima. To je za mene bilo (i ostalo) zanimanje koje objedinjuje dinamiku, različitost, fleksibilnost i osjećaj da se svojim znanjem i umijećem u sudnici bori za pravu stvar. Na putu ka advokaturi imala sam sreću da radim kako u advokatskoj kancelariji, tako i u sudu, koja su mi iskustva od izuzetnog profesionalnog značaja u daljem radu.

Imate svoju advokatsku kancelariju. Kako je to biti advokat i mama? Kako balansirate sve svoje obaveze oko djece i sa advokaturom?

Biti advokat i mama je za mene prirodan slijed događaja. Advokatura i karijera uopšte, zadovoljava moje potrebe za intelektualnim usavršavanjem, dok se majčinstvu prepustim u potpunosti u emotivnom smislu i na taj način istražujem neke druge aspekte svoje ličnosti. Ukratko, to su dvije strane moje osobnosti koje su mi obje potrebne da bih se osjećala cjelovitom. Organizacija i planiranje su važni, ali je isto tako važna i sposobnost i spremnost da se u datom trenutku odstupi od plana i prosto prilagodi situaciji. Mislim da su advokati na neki način prilagođavanje izazovima i neplaniranim situacijama u sudnici i izvan nje, pretvorili u umjetnost. Advokatura je odgovoran posao koji zahtijeva fokus, vrijeme i posvećenost kako samom radu tako i kontinuiranom stručnom usavršavanju. Međutim, moja advokatska kancelarija djeci nije strana i nedostupna. Često poslijepodne ili vikendom navratimo skupa da zalijemo cvijeće, nešto donesemo, ponesemo kući i slično, a sin kako je stariji i već zna da gdje god je mama tu su i bojice i pribor za crtanje, otvori ladicu posluži se, crta, a na kraju dobijemo crtež sa potpisom i pečatom. U toku radnog vremena sam fokusirana na posao, ali sam uvijek dostupna za neke nepredviđene okolnosti. Međutim, advokatura često znači i rad mimo radnog vremena. Obaveze oko djece počnemo oko 19h i završimo do nekih 21h uveče. Kćerkica, pošto je još jako mala bude na spavanju već oko 20h, a onda nam preostaje još otprilike sat vemena da se sin poigra, okupa i večera, pri čemu se ne držimo nužno navedenog redoslijeda, već pratimo za šta je on raspoložen. Kada je to sve gotovo, ukoliko je potrebna neka dodatna priprema za suđenje ili bilo šta što ne trpi odlaganje, otvaram laptop i nastavljam da radim ili učim. Moram priznati da se jako trudim da posao završim za vrijeme onog standardnog radnog vremena, od 8 do 16h kako bih rad od kuće svela na minimum. Ipak, nije ni tako rijedak slučaj da u kasne sate razgovaram na telefon ili odgovaram na mejlove, a ukoliko je neka hitna situacija moram i da odem u kancelariju ili gdje je potrebno. Ono što sa sigurnošću mogu da kažem je da što više kvalitetnog vremena provedem sa porodicom i u nekim aktivnostima van posla, to sam naredni dan na poslu produktivnija. 

Nedavno ste se postali mama drugi put. Kako je protekla trudnoća?

Nedavno sam postala mama drugi put, a trudnoća odnosno saznanje za trudnoću se poklopilo sa mojim prelaskom u advokaturu. Shvatila sam to kao dobar znak da je pravo vrijeme za sve. Moram priznati da sam na samom početku strahovala od mučnina koje su me u prvoj trudnoći pratile, a što je u mom slučaju značilo cjelodnevno povraćanje kroz veći dio trudnoće. Međutim, druga trudnoća je protekla u najboljem redu, a kako su ovaj put mučnine bile blage, radila sam sve do ulaska u 9. mjesec. Bila je to jedna divna i bezbrižna trudnoća u kojoj sam se osjećala odlično.

Kao roditelju šta Vam je bitnu u odgoju?

Mnogo učim sa djecom o sebi, o njima i svijet već skoro pet godina gledam kroz jednu sasvim drugačiju prizmu. Meni su te spoznaje neprocjenjive. Ima mnogo toga što mi je važno u vaspitanju i podizanju djece. Navešću nekoliko stvari. Možda jedna od najvažnijih stvari mi je da naučim djecu da misle i preispituju stvari. To u praksi obično znači dosta ubjeđivanja oko jednostavnih stvari, ali argumenti koje moj sin koristi pokušavajući da izbjegne nešto što tražim od njega me nerijetko ostave bez teksta ili me od srca nasmiju. Bilo bi nam mnogo lakše da je poslušniji, ali ga učim da poslušan i dobar nije isto. Željela bih da moja djeca znaju da su voljena i prihvaćena onakvima kakva jesu, odnosno kakva budu.  Smatram da je to jezgra zdravog odnosa roditelja prema djeci, djece same prema sebi, jezgra ljubavi prema sebi i samopoštovanja iz kojeg će ponići isto to i prema drugim ljudima, drugačijima od sebe. Isto to mislim i za granice. Granice su nešto što bi djeca trebalo da nauče kako da poštuju, tako i da ih i sami postavljaju u odnosima sa drugim ljudima. Učim prevashodno sebe, a onda i sina (a sve isto važi i za kćerku u budućnosti) da prekinemo neke stare i beskorisne obrasce ponašanja. Zato kod nas nema baba roga, čudovišta u mraku, ne dolazi nam policija, ne tučemo namještaj kada se udarimo jer je besmisleno da se ponovo udarimo namjerno, pričamo o svemu što nas zanima i prirodne stvari ne smatramo sramotnim. Odmor nije gubljenje vremena, a produktivnost nije imperativ svakog dana. Želja za sopstvenim vremenom nije sebičnost već zdrava potreba. Često savjetujem sinu da pored svega što se mora ne zaboravi uživati, pogotovo u aktivnostima koje samostalno radi. Ne želim da na djecu prenosim svoje strahove, već želim da znaju da ja u njih vjerujem, da oni mogu i treba da budu samostalni. Pitanje ZAŠTO se pokazalo zlata vrijednim u raznim situacijama kroz vaspitanje djece. Recimo, kada se naljutim na dijete (a ovo sam kasnije proširila i na sve ostale), postavim sebi pitanje ZAŠTO mi nešto smeta, da li je to objektivno loše, ili mi smeta jer sam tako naučena, ili mi je dan loš, umorna sam i sl. Ovako napravim trijaž, kako mi pravnici volimo reći, i već u startu otpišem ogroman broj potencijalnih razmirica, galame i neraspoloženja iz nebitnih razloga. Važno je neiscrpljivati se na nebitnim stvarima, a istrajati i zauzeti se za svoj stav kod onog što je u ravni sa našim vrijednostima. To su samo neke od stvari na kojima radim kroz vaspitanje. Isto tako učim sina da je inspiracija svuda oko nas i da to primijeni na igru, da ne bježi od „problema“, jer su problemi zagonetke, da je svako „ne znam“ zapravo početak jednog divnog novog putovanja kroz svijet učenja i saznanja.

Koje vrijednosti želite da imaju vaša djeca?

Vrijednosti koje želim da moja djeca imaju su individualnost, neisključivost, tolerancija prema drugima, otvorenost uma, želim da su dobri prema sopstvenim mjerlima vrijednosti, da nisu zavidni, da poštuju tuđe mišljenje, ali da imaju i svoje, da biraju svoje bitke i tragaju za lijepim u svemu što rade.

Koliko je Vaš suprug uključen u odgoj?

Sve što sam navela, neću reći da bi bilo nemoguće, jer ja u nemoguće ne vjerujem, ali bi bilo neuporedivo teže da moj suprug nije posvećen i prisutan roditelj. Obaveze oko djece i domaćinstva dijelimo spontano. Za mene je to jako važno jer mislim da je za njega kao oca neophodno da izgradi odnos sa svojom djecom, o značaju očinske figure za djecu mislim da je suvišno i govoriti. Osim navedenog, to je po mom mišljenju ključno i za partnerski odnos, jer se tako gradi i razvija razumijevanje, a ne ostavlja se prostora za ogorčenost. Nikada se nije desilo da suprug nije dostupan, sada već mogu reći, za djecu. Godinama je putovao u drugi grad na posao, ali mi je bez obzira na to u svim trenucima bio oslonac i podrška, dijeleći sa mnom sve roditeljske zgode i nezgode. Meni je recimo, najlakše kada djeca ostanu sa njim ukoliko ja imam neku obavezu, jer tad ne moram da brinem ni o čemu i mogu u potpunosti da se posvetim poslu, opustim na masaži, družim se ili radim bilo šta drugo. Što se domaćinstva tiče, moja parola je “daj da to što prije završimo, pa da idemo raditi nešto zanimljivo” i “bolje završeno, nego savršeno”, jer nisam od onih žena koje govore “neka ja ću” i ne valja im ništa što bi neko pokušao da uradi i doprinese. Za mene je svaki pokušaj validan i vrijedan, a kao i u svemu, ako nekome srežemo elan u startu, teško možemo da očekivati da pokuša ponovo.

Za kraj da li imate neku poruku za roditelje? 

Prije nekoliko godina sam razmišljajući o tome kako bih opisala roditeljstvo shvatila da bi mi trebala sposobnost da govorim više stvari istovremeno kako bih adekvatno opisala to iskustvo.  Onda mi je sinula riječ RAZLIČITO kao najbolji odgovor na pitanje kako je biti roditelj. Različiti smo mi jedni od drugih kao ljudi, različita su nam djeca, različiti smo od dana do dana, različiti u toku istog dana, različita su djeca istih roditelja, sve je dakle različito i uzaludno se porediti i gubiti energiju na nešto zbog čega se naposlijetku možemo osjećati samo loše. Osim toga, možda i najvažnije je to da je pored ljubavi prema djetetu ili djeci, važno voljeti sebe. Pronaći vremena za sebe i svoja interesovanja, pokazati djeci da je to prirodno i poželjno ophođenje prema samom sebi, koje će i oni jednog dana preuzeti. Smatram da je to najbolji način da se osjećamo dobro, budemo bolji partneri jedni drugima, bolji roditelji svojoj djeci, te im pružimo pozitivan primjer, kao i da ne ostanemo usamljeni i prazni, kada djeca krenu svojim putem.

POVEZANI ČLANCI

Zadnje objave