Kada smo krenuli u svijet umjetne oplodnje nismo lično poznavali ni jednu osobu koja je prolazila kroz to. Zbog toga smo odlučili na našem instagramu napisati naše iskustvo.
Amna Topuz-Burić i Anis Burić
Amna Topuz-Burić rođena je u Mostaru. Po struci diplomirani pravnik, a u toku studija ušla je u svijet fitnesa. Već 12 godina radi kao fitness trener. 2019 godine, zajedno sa suprugom je otvorila fitnes centar u Mostaru. Trenutno živi u Beču i u januaru 2023 godine postala je majka blizanaca.
Anis Burić rođen u Mostaru. Do svoje 5 godine je živio u Mostaru, nakon toga se seli u Njemačku, gdje je i išao u osnovnu školu. 1998 godine zajedno sa svojim roditeljima i sestrom vratio se u Mostar gdje je živio i školovao se. Na studij odlazi u Austriju – Beč, gdje i danas živi i radi. U 2019 godini zajedno sa suprugom otvorio je fitness centar u Mostaru. U januaru 2023 godine postao je otac blizanaca.
Mnogi parovi koji žele imati djecu, a u tome nisu uspjeli razmišljaju o medicinski potpomognutoj oplodnji, a statistike kažu da je sve veći broj parova koji se bore sa neplodnošću ili smanjenom plodnošću. No problem je u tome što polovica parova ne zatraži liječničku pomoć. Amna Topuz-Burić i Anis Burić su mladi bračni par koji se susreo sa problemom prirodnog začeća. Svjesni da brojni parovi šute o ovom problemu javno su iznijeli svoju proču javnosti, a sve u cilju da ohrabre i druge parove, da se ne ustručavaju potražiti stručnu pomoć i ostvare se kao roditelji. U nastavku vam donosimo našu priču sa Amnom i Anisom.
Možete li nam ukratko opisati Vaš put borbe za potomstvo?
Amna Topuz-Burić: Naš put u svijet umjetne oplodnje počinje u februaru 2020 godine. Prema savjetima odradili smo propuhivanje jajovoda u Mostaru koje je bilo užasno iskustvo. Nakon toga smo u Beču radili laparaskopsko propuhivanje jajovoda gdje se ispostavilo da su jajovodi začepljeni. Razlog nije bio poznat i nije bilo objašnjenja za to. Pola godine nakon toga, na preporuku prijatelja, odlučili smo se za IVF postupak u Kinerwunschzentrum. Počeli smo sa terapijom, nakon čega sam imala punkciju i embriotransfer. 10 dana nakon embriotransfera dobili smo poziv da beta vrijednost nije dobra, te da se očekuje spontani, hemijska trudnoća ili vanmaterična trudnoća. Izvukli smo najdeblji kraj = Vanmaterična trudnoća. Uslijedio je period iščekivanja da se samo riješi, ali beta je samo nepravilno rasla. Prvi korak je bila terapija Letroloz koji je trebao oboriti progesteron, ali nije bilo uspješno. Nakon toga po savjetu doktora uradili smo operaciju – odstranjivanje oba jajovoda. Međutim beta vrijednost je nastavila rasti. Sljedeći korak je bio kiretaža pa kemoterapija, međutim na dan kiretaže beta je sama počela opadati. Trajalo je 4 mjeseca da beta vrijednost dođe na 0. Nekoliko mjeseci nakon toga odlučili smo se za drugi pokušaj. Beta vrijednost i test na trudnoću je bio pozitivan, ali nekoliko dana nakon toga desio se spontani. Nije bilo medicinskog razloga za to, jer smo zaobišli jajovode koji su u startu pravili problem. Zbog toga smo odlučili da uradimo kariogram, imuno sliku, testiranje endometrija i pregled materice. Svi ovi testovi su bili uredni.
U treći pokušaj smo ušli sa oprezom, bez prevelikog nadanja. Odlučili smo se za 2 jajne ćelije, da bi imali veću šansu za začeće. Nakon embriotransfera radili smo test HCG i beta vrijednost je bila jako visoka, a za mjesec dana na prvom pregledu je potvrđeno da je riječ o blizanačkoj trudnoći.
Koliko neuspjeli postupci IVF utječu na mentalno zdravlje?
Amna Topuz-Burić: Utječu mnogo, pogotovo prvi put. Nama se mnogo toga desilo na prvom pokušaju. Sama informacija da u narednim danima očekujemo spontani je bila teška. Saznanje da je u pitanju vanmaterična trudnoća i nalaz “po život opasno stanje za ženu” je bilo još teže. Svakog minuta se moglo desiti pucanje jajovoda, zbog toga je i odlučeno da se uradi operacija. Najveći šok smo doživjeli kada je beta nastavila rasti i poslije operacija. Pitali smo se pitanja koja se sigurno pitaju i sve druge osobe koje prolaze kroz ovaj postupak “pa zašto baš nama?” Mnogo nam je značio razgovor sa doktorom koji nam je objasnio da mi, a i doktori mogu dati sve od sebe da bude uspješno, ali šta će se desili poslije embriotransfera je više stvar prirode.
Koliko je važno biti uporan?
Amna Topuz-Burić:To je najvažnije. To nije nešto za što kažete probat ću jednom pa kako bude. Da li je teško prolaziti kroz to sve, jeste. Ali ako se želite ostvariti kao roditelji onda je to jedini put. Po završetku prvog pokušaja mislili smo da ćemo se teško natjerati ponovo, ali želja je jača od svega drugog.
Da li je IVF tabu tema u BIH?
Amna Topuz-Burić: Nažalost jeste. Mnoge osobe to smatraju kao negativnu stvar pa se priča o tome šapućući da ne čuju drugi. Međutim to nije nešto što bi se trebalo kriti ili da bude sramota nego upravo suprotno. Trebamo biti sretni što postoji tako nešto pa svi imamo priliku okušati se u roditeljstvu. Kada smo krenuli u svijet umjetne oplodnje nismo lično poznavali ni jednu osobu koja je prolazila kroz to. Zbog toga smo odlučili na našem instagramu napisati naše iskustvo. Kasnije smo se iznenadili koliko osoba nam se javilo da i oni prolaze kroz to sve.
Kada ste čuli riječ „trudni ste“ kako ste se osjećali?
Amna Topuz-Burić: Sa jedne strane presretno, jer je to nešto što smo priželjkivali, a sa druge strane osjećala sam ogroman strah zbog prethodnog iskustva. Savjetovala bih ženama da što više uživaju u trudnoći, jer zaista vrijeme brzo proleti.
Danas ste ostvarili svoj san i majka ste blizanaca. Kako se osjećate u novoj ulozi, ulozi majke?
Amna Topuz-Burić: Osjećam se jako sretno. Nisam mislila da ću to osjećati u ovoj mjeri. Jednostavno neopisiva ljubav. Nastojim uživati u svakom trenutku. Inače sam osoba koja je predana poslu i stvarno voli svoj posao, međutim briga o njima i druženje sa njima prevazilazi sve drugo. Bude i teških trenutaka, umora, iscrpljenosti što je sasvim normalno, ali u tim trenutcima sjetim se da neće uvijek biti ovako mali , da vrijeme brzo prolazi i da trebam iskoristiti svaki momenat. Mnogo mi je olakšala organizacija vremena/dana i odlazak u isto vrijeme na spavanje svaki dan. To bih savjetovali svim majkama, a pogotovo onima koje imaju bliznace.
Možete li i predstaviti za naše čitatelje Vaše mališane?
Amna Topuz-Burić: Dječak se zove Liam, a djevojčica Laena. Naši mališani su se rodili u 35 sedmici trudnoće i mjesec dana su proveli na intenzivnoj njezi za novorođenčad. Djevojčici je trebao dodatnim kisik 2-3 dana , a naredni period učili su da jedu jer su se hranili preko sonde. Oni su naši mali borci na koje smo već sada mnogo ponosni.
Imate li neku poruku za žene koje se bore za potomstvo u BIH?
Amna Topuz-Burić: Najvažnije od svega da budu uporne i ustrajne na putu prema roditeljstvu. Ni jedan prokušaj nije gubitak vremena jer se iz svakog nešto nauči ili otkrije pa se za naredni put promijeni terapija. Bitno je dati sve od sebe, pa kakav god ishod bude. To nije u našim rukama. U današnje vrijeme postoji mnogo načina da se postane roditelji, tako da se ne treba gubiti nada.
Šta je za Vas u prethodnom periodu bilo najstresnije?
Anis Burić : Najstresniji period mi je bio prvi pokušaj kada se desila vanmaterična trudnoća. Kada uđete u svijet umjetne oplodnje razmišljate o dva ishoda – uspjeh tj. da se trudnoća ostvari i neuspjeh. Nismo razmišljali u opšte da može biti ugrožen život nekog od nas. I ranije u životu smo čuli za pojam vanmaterična trudnoća, ali ne razmišljate šta je to, jer se ne dešava vama. Svake sedmice je Amna vadila krv da pratimo BETA vrijednost i nadali smo se da je vrijednost u padu, ali većinom nije bilo tako. Ili se povećavala ili stagnirala. Vanmaterična trudnoća je po život opasno stanje za ženu, jer uslijed pucanja jajovoda može doći do akutne boli i unutrašnjeg krvarenja. Zbog te akutne boli žena može izgubiti svijest, pa da nije u mogućnosti nazvati hitnu pomoć u slučaju da je sama. Zbog toga smo taj period proveli zajedno kod kuće. Uz to sve, Amna je imala svakodnevne “mukle” bolove. Nekad bi mi bilo lakše da se meni dešava tako nešto, jer nije svejedno gledati partnera kako se pati i proživljava bol.
Na koji način ste podržavali Vašu suprugu?
Anis Burić: Od samog početka na sve preglede, razgovore, termine smo išli zajedno. Također, svaki dan sam joj davao injekcije. Smatram da to nije nešto što bi supruga trebala prolaziti sama, jer ipak se radi o zajedničkoj želji i cilju – širenje naše porodice.
Koliko je važno da porodica bude podrška u postupku IVF-a?
Anis Burić: Nije važno! Bar smo mi takvog mišljenja bili, a i dalje ostaje pri tome. Da se ponovo odlučimo na IVF ništa ne bi mijenjali. Iako svi naravno žele sve najbolje za svoje dijete, brata, sestru, rođaka, iskrenog prijatelja itd. takva pitanja i pod pitanja su jednostavno osjetljiva u tom periodu i predstavljaju dodatni stres. Svi dodatni stresovi u toj proceduri su nepotrebni. Istakao bih da je jako važna psihološka podrška od strane stručne osobe. Od samog početka supruga je uključila razgovore sa psihologom, a neke terapije/razgovore smo imali i zajedno. To nam je neopisivo mnogo pomoglo.
Koja je Vaša poruka, kao oca drugim muškarcima koji se bore za potomstvo?
Anis Burić: Prvo bih savjetovao da ne čekaju sa odlaskom kod doktora i odlaganje testova koje će kad tad trebati uraditi. Kako smo objavili našu priču veliki broj poznanika nam se javio sa informacijom da su i oni u proceduri te da imaju problem sa spermogramom. To je jako osjetljiva tema za muškarce ali ako imate za cilj širenje porodice onda nema stida ni sličnih predrasuda. Pored toga savjetovao bih im da se uključe, da ne ostavljaju suprugu samu u tome svemu. Da idu zajedno doktoru, na razgovore, po terapije i rade bilo šta što može da doprinese. To sve dodatno zbliži partnere.
