U zavisnosti od uzrasta djeteta, svako je reagovao na sebi jedinstven način, a reakcije djece su refleksija reakcije roditelja i okoline.
Alma Tihić je magistrica psihologije i klinički geštalt psihoterapeut, sa Evropskim certifikatom za psihoterapiju i dugogodišnjim iskustvom u psihoterapijskom radu. Fokus njenog rada je na individualnoj psihoterapiji sa djecom i odraslima.
Trenutna pandemija COVID-19 dotaknula je sve aspekte života ljudi, uključujući mentalno zdravlje. O mentalnom zdravlju razgovaramo sa Almom Tihić, magistar društvenih nauka iz područja psihologije.
Roditelj: Poštovana gospođo Tihić, prvo da Vam se zahvalimo na izdvojenom vremenu za intervju. Za početak nam kažite kako je na Vas djelovala pandemija Covida 19?
Alma Thić: Na mene kao vjerovatno i na većinu populacije, pandemija Corona virusa djelovala je uznemirujuće. Ovo su životne okolnosti na koje čovjek nikada nije spreman, jer se dešavaju iznenada i pobuđuju kod nas osjećaj straha sa kojim se svi pa i psihoterapeuti loše nose. Strah od nepoznatog i neizvjesnost koliko dugo ćemo biti izloženi strahu.
Roditelj: Tokom pandemije djeca su se susrela sa novim terminima kao što su pandemija i izolacija, na koji način je to utjecalo na djecu?
Alma Tihić: U zavisnosti od uzrasta djeteta, svako je reagovao na sebi jedinstven način, a reakcije djece su refleksija reakcije roditelja i okoline. Kako odraslima, tako i djeci pojam pandemije ii zolacije nije mnogo blizak. Od velike važnosti je objasniti djeci šta to znači i ne dizati paniku. Od djece se očekuje promjena određenih ponašajnih navika i usvajanje novih obrazaca ponašanja u skladu sa epidemiološkim mjerama (pranje ruku, održavanje distance, nošenje maske…).
Roditelj: Da li su izolacije, online nastava utjecale na socijalizaciju djece? Da li će djeca nakon pandemije imati problema sa socijalizacijom?
Alma Tihić: Ništa ne može zamijeniti značaj boravka vani i druženja sa vršnjacima, za jedno dijete. U kućnim uslovima to ničim ne možemo nadomjestiti. Tokom izolacije i prevelikog boravka u kući djetetu će biti dosadno, biće plačljivo, nervozno, nezadovoljno, tužno, ljuto. Sve te emocije kao i kod odraslih ljudi, su potpuno normalne. Da ne bi došlo do prekida socijalizacije za jedno dijete, neophodno je koristiti svaku mogućnost da se dijete uključi u redovne životne tokove (druženje sa vršnjacima vani, odlasci na trening, boravak u prirodi…). Djeca ne bi trebala osjećati značajne posljedice izolacije ukoliko nije tokom dužeg perioda ostalo potpuno izolovano i zatvoreno.
Roditelj: Kako razgovarati sa djecom o Covidu, posebno sa onom djecom čiji su članovi preminuli od Covida?
Alma Tihić: Sa djecom u ovom periodu je najvažnije njegovati iskrenost i empatiju. Objasniti djeci tačno šta se dešava, ne davati im lažnu nadu. Djecu ne treba mnogo opteretiti informacijama o Covidu i trenutnoj situaciji. O gubitku bliske osobe u zavisnosti od uzrasta djeteta, također treba razgovarati otvoreno i iskreno. Svako dijete treba proći kroz proces žalovanja kao i odrasla osoba.
Roditelj: Da li ste se u svojoj praksi već susreli sa mentalnim problemima kod djece uzrokovanih pandemijom?
Alma Tihić: Rijetko se u terapiji susreću djeca sa problemima vezano isključivo za pandemiju. Djeca koja su u terapiji obično imaju inače problem sa socijalizacijom, samopoštovanjem i samopouzdanjem ili su okruženi roditeljima koji ekstremno podižu paniku oko cjelokupne situacije. Roditelj: Kako roditelji mogu pomoći djeci tokom pandemije?
Alma Tihić: Roditelji ne treba da postavljaju pred sebe visoka očekivanja. Djeci će pomoći na isti način kako pomažu sebi. Što manje izlagati se medijskim informacijama o broju zaraženih i umrlih. Ne pričati o pandemiji kao o novom normalnom, već objasniti djeci da će ova situacija završiti i da je potrebno do kraja istrajati u očuvanju zdravlja, poštujući epidemiološke mjere.
Roditelj: Da li roditeljima potrebna pomoć, s obzirom na to da pandemija ugrozila mnoga radna mjesta?
Alma Tihić: Ukoliko roditelji osjećaju pojačanu anksioznost, imaju narušen san i koncentraciju, te postaju agresivni prema ukućanima i teško kontrolišu svoje ponašanje, svakako da je potrebno potražiti stručnu pomoć. Svako će individualno za sebe prepoznati i odrediti da li je potrebno da potraži stručnu pomoć. Najvažnije je ne povlačiti se iz svakodnevnog života i aktivnosti.
