ADHD: hoće li ikada proći? Nove spoznaje o ovom poremećaju
Young boy running along beach, beach towel flowing behind him, Image: 295390774, License: Royalty-free, Restrictions: Specifically, you may not use the Images in ways or contexts that might reasonably be construed as pornographic, defamatory, libellous or otherwise unlawful; Specifically, you may not use images depicting any model in any unduly controversial or unflattering context, unless accompanied with a statement indicating that the person is a model and the images are being used for illustrative purposes only., Model Release: yes, Credit line: Matelly / Cultura RF / Profimedia

ADHD: hoće li ikada proći? Nove spoznaje o ovom poremećaju

 

 

Do sada se smatralo kako prolazi do adolescencije, no znanstvenici sve više vjeruju kako neki problemi u odrasloj dobi imaju veze upravo s ADHD-om
Kao studentici dijagnosticirali su joj anksioznost, u kasnim dvadesetima bipolarni poremećaj, a u tridesetoj depresiju, no ono što stvarno stoji iza lošeg mentalnog zdravlja danas 45-godišnje Michelle Beckett nije ništa od toga. Michelle je jedna od tisuću žena u Velikoj Britaniji s poremećajem hiperaktivnosti i manjka pažnje (ADHD-om), za koji mnogi pogrešno misle da je karakterističan za dječju dob. Iako se prije smatralo kako se javlja u djetinjstvu te prolazi do adolescencije, sada se zna da od 60 do 70 posto djece kojima je dijagnosticiran ADHD taj poremećaj osjeća i u odrasloj dobi.
Svijest o metalnom zdravlju posljednje se desetljeće poboljšala. Čak 90% Britanaca mogu prepoznati glavne simptome depresije, a njih polovica i anksioznost kad je iskuse, no ADHD je nešto što se neprestano pogrešno dijagnosticira, osobito u odrasloj dobi. Tako je bilo i s Michelle – znala je da se iza svake dijagnoze koju je dobila krije još nešto, ali nije znala što. Dugo nisu znali ni liječnici koji ovaj poremećaj nazivaju “nevidljivim”. Mnoge odrasle osobe s ADHD-om teško upravljaju svojim osjećajima, pogotovo kada su u pitanju emocije poput ljutnje ili frustracije; razdražljivi su, lako planu, neorganizirani su, često zaboravljaju što treba napraviti, ne završavaju započeto… No to su, reklo bi se, uobičajene situacije u životu modernog čovjeka. No pitanje je u kojoj su mjeri prisutne, koliko često i kako se odražavaju na kvalitetu života, a upravo to čini razliku?
“ADHD karakteriziraju tri temeljna ponašanja – hiperaktivnost, impulzivnost i nepažnja – pri čemu osoba pokazuje sva tri oblika ponašanja ili kombinaciju nekih od njih. Točni uzroci poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću slabo su poznati, no vjeruje se da su simptomi povezani s kemijskom neravnotežom u mozgu. Kao što to volim opisivati, ADHD je poput snažnog trkaćeg automobila, ali s biciklističkim kočnicama. To nije bolest, niti moralni neuspjeh, nije uzrokovan slabošću karaktera, niti neuspjehom sazrijevanja”, kaže dr. Rob Baskind, psihijatar specijaliziran za ADHD.

Britanski National Institute for Health and Care Excellence (NICE) 2008. priznao je ADHD u odraslih kao poremećaj, sugerirajući liječenje bihevioralnom terapijom i stimulansima kao što su metilfenidati i amfetamini. Stimulansi djeluju tako da, pojednostavljeno rečeno, smanjuju hiperaktivnost. Njihova je efikasnost doduše kratkotrajna. Osim toga, ne reagiraju svi dobro na tu vrstu lijekova.

Iako je većina dosadašnjih istraživanja o ovom poremećaju provedena na tinejdžerima, jedna norveška studija bila je prva koja je istražila prevalenciju drugih mentalnih bolesti u odraslih žena s ADHD-om. Otkrili su kako žene s dijagnozom ADHD-a češće pate od anksioznosti, depresije i bipolarnog poremećaja. No to je, slažu se stručnjaci, poput pitanja o tome što je prije nastalo, kokoš ili jaje. Drugim riječima, granica gdje jedno mentalno stanje završava, a drugo počinje u ovim je slučajevima sasvim nejasna. Može li život s neprepoznatim ADHD-om i svim frustracijama koje ovaj poremećaj nosi uzrokovati razvoj drugih mentalnih stanja? Iako nema čvrstih dokaza, znanstvenici vjeruju kako neprepoznavanje osnovnog problema, ADHD-a, kao izravni rezultat ima život u začaranom krugu kaosa i nezadovoljstva, što neminovno vodi do psihičkih poremećaja.

Iako smo danas skloni svako “življe” ponašanje djeteta stavljati pod dijagnozu ADHD-a, podaci kažu kako 3-4% školske djece u Hrvatskoj pati od ovog poremećaja. To znači da se u prosjeku u svakom razrednom odjelu nalazi jedan (ili dva) učenika s ADHD-om. Roditeljima djece s tim poremećajem najviše pomaže strpljenje, prihvaćanje, razumijevanje, ali i podrška i savjeti stručnjaka. Napredak znanosti rezultirao je i time da se danas djeca s ADHD-om više ne karakteriziraju kao zločesta, nego se njihovi problemi prepoznaju i pokušavaju ublažiti pomoću drukčijih pristupa u školi i odgoju. Ovdje donosimo 10 savjeta za roditelje djece s ADHD-om.

 

www.roditelji.hr