„Abnormalno“ agresivno ponašanje

Vrlo često djeca uče tipove agresivnosti po modelu od svojih roditelja i primjenjuju ih jer misle da su to upravo ponašanja koja oni treba da koriste u svom okruženju

 U želji da se dobije odgovor na pitanje kako razlikovati agresivnost koja je dio odrastanja i razvoja, i kada ”normalna” agresivnost prelazi u ”abnormalnu” agresivnost koja nije opšte društveno prihvaćena, možemo se rukovoditi nedavno razvijenim opštim smjernicama koje upućuju na sljedeće razlike:

”Abnormalno” agresivno ponašanje:

• Kvalitetno odstupa od normalne agresivnosti, npr. djeca predškolske i osnovnoškolske dobi se često fizički obračunavaju, ali podmetanje vatre i mučenje životinja se smatra ”abnormalnim” za ovu dob.

• Kvantitativna razlika koja se odnosi na učestalost, intenzitet i duljinu trajanja agresivnih ponašanja. Za predškolsku dob izljevi bijesa su ”normalni”, dok su ista ponašanja za dvanaestogodišnjaka ”abnormalna”.

• Ponašanja koja u značajnoj mjeri odstupaju od onoga što se smatra ”normalnim” za djecu iste razvojne dobi i istog spola.

• Agresivna ponašanja uveliko ometaju različite aspekte dječjeg razvoja kao što su školski uspjeh, odnos sa vršnjacima ili odraslim osobama.

• Štetno utiče na ponašanje ili imovinu drugih.

Faktori rizika za razvoj agresivnih ponašanja

Zašto djeca i mladi postaju agresivni je pitanje koje je bilo predmet analiza mnogih psiholoških teorija i provedenih istraživanja i danas još uvijek nemamo jedan jedinstven odgovor na ovo pitanje. Veliki je broj faktor rizika za razvoj agresivnih ponašanja među kojima su najvažniji sljedeći faktori:

• Genetski i obiteljski faktori se odnose na nasljedne osobine koje određuju predispozicije za svakog pojedinca u kombinaciji genetskih kodova oca i majke.

• Socijalna kognicija, sposobnost procjenjivanja socijalnog okruženja igra vrlo značajnu ulogu u razvoju agresivnih ponašanja.

• Socioekonomski status sam po sebi ne mora direktno biti vezan za razvoj agresivnih ponašanja ali može odražavati i podržavati ostale faktore rizika.

• Interpersonalni utjecaji u okviru obitelji i u skupini vršnjaka, pripadnost određenoj grupi značajan je riziko faktor prije svega za razvoj međuljudskih odnosa, što onda direktno i indirektno određuje način ophođenja prema drugima.

• Masovni mediji koji prikazuju nasilje u filmovima, na televiziji, u muzici, video igricama i tome slično mogu uticati na razvoj agresivnih ponašanja na način da djecu i mlade ne čine manje osjetljivim prema agresivnim ponašanjima i, čak i više, djeca po principu učenja po modelu identificiraju se sa vrlo agresivnim junacima. Mnogo je ”modernih” agresivnih ponašanja koje djeca preslikaju sa omiljenih video igrica ili filmova.

• Kulturološki faktori odlučuju u kojem nivou su neka ponašanja “dozvoljeno“ agresivna, a u kojima se krše socijalne norme.

Šta bismo trebali učiniti da ”normalna” agresivnost ne preraste u agresivno ponašanje?

Agresivna ponašanja kod djece očigledno predstavljaju ponašanja koja su odraz razvojnih teškoća djece, prije svega na socijalnom, te moralnom i kognitivnom razvojnom aspektu. Agresivnost na taj način postaje posljedica razvojnih teškoća, ali istovremeno može biti i uzrok razvojnih problema kod djece. Tako se krug razvojnih teškoća zatvara i proširuje sa dodatnim teškoćama.

Djeca koja razviju svoju agresivnost tokom predškolskog perioda, bilo zbog predispozicija prema takvim ponašanjima, bilo zbog traumatskog iskustava ili odgojnih metoda ili, pak, u kombinaciji svih ovih faktora, su djeca koja rano iskuse emocionalne probleme zbog osjećaja odbačenosti. Oni u ranom razvoju shvate da nisu u stanju da uspostave dobru komunikaciju sa vršnjacima ili odraslim osobama, a da pri tome ne razumiju zašto im se to događa. Kada emocionalni problemi uzrokovani agresivnim ponašanjima i stalnim sukobima u okruženju dostignu tako visok nivo sa kojim se dijete ne može nositi, onda takvo stanje vodi teškoćama u kognitivnom razvoju koji, uporedo sa emocionalnim i socijalnim teškoćama, usporava cjelovit psihosocijalni razvoj djeteta.

Rad sa agresivnom djecom pokazuje da su djeca koja imaju izrazito agresivna ponašanja vrlo nesretna, nesigurna i usamljena djeca koja, uglavnom, ne razumiju šta nije u redu s njima, oni ne znaju šta da urade u određenom trenutku i vjeruju da se agresivnim ponašanjem mogu nositi sa situacijom koja je za njih teška.

Vrlo često roditelji nisu u stanju da prepoznaju ponašanja kod djece koja se mogu razumjeti kao ”normalna” razvojna agresivnost koja je u skladu sa kronološkim uzrastom djeteta. Neadekvatnim odgojnim odgovorima koji su uglavnom vezani za prestrogo ili čak i fizičko kažnjavanje djece u vrlo ranom uzrastu, oni podstiču razvoj djetetovih frustracija i usvajanje modela ponašanja koji se uglavnom mogu svesti na neke podtipove agresivnosti.

Odgojne metode

Kako kod djece možemo prepoznati razne tipove agresivnosti, tako i u odgojnim metodama koje roditelji primjenjuju, često možemo prepoznati i otvorenu agresivnost kada roditelji fizički kažnjavaju djecu, reaktivnu agresivnost u kojoj roditelji svoje dijete vide kao vanjski podražaj koji podstiče njihova agresivna ponašanja. U roditeljskom ponašanju i discipliniranju djece često možemo prepoznati preaktivnu agresivnost u kojoj roditelji svoje ponašanje koriste da bi dijete uradilo ono što oni od njega žele. Veliki broj roditelja kažnjava svoju djecu tako što ih isključuje iz obiteljskih aktivnosti ili im uskraćuju komunikaciju ili ljubav kao sredstvo discipliniranja. Ovo je tipičan primjer relacijske agresivnosti. Imajući sve navedeno na umu dolazimo do zaključka da vrlo često djeca uče tipove agresivnosti po modelu od svojih roditelja i primjenjuju ih jer misle da su to upravo ponašanja koja oni treba da koriste u svom okruženju. Međutim, tada dolazi do sukoba sa okruženjem, što ponovo inicira agresivne metode discipliniranja djece od strane roditelja. U takvoj situaciji djeca nisu u stanju da na kognitivnom nivou razluče koja je razlika između onoga što oni rade i onoga što njihovi roditelji primjenjuju s njima. Ako ovome dodamo i agresivna ponašanja koja su vrlo prisutna u svakodnevnom okruženju na medijima i igrama, zbunjenost djece postaje veća.

Agresivna ponašanja su često povezana sa traumatskim iskustvima djece i njihovoj povećanoj pobuđenosti ili nemogućnosti kontrole straha koji osjećaju. Ako ne prepoznamo takva ponašanja i ne pružimo pomoć djetetu, ono razvija nepovjerenje prema drugima i usvaja modele agresivnog ponašanja kako bi se zaštitilo od opasnosti i prevenirali ponavljanje traumatskog iskustva. Često se upravo ovaj faktor koji doprinosi razvoju agresivnosti i ozbiljnih psiholoških problema zanemaruje. Roditelji, ali i profesionalci, imaju tendenciju da vjeruju da nakon protjecanja određenog vremena, posljedice traumatskog iskustva nestaju i da ih dijete odrastanjem zaboravlja. U zavisnosti od vrste traume, načina nošenja sa traumatskim iskustvom i podrške koju dijete ima, reakcija na traumu može biti vrlo snažna, ali i potisnuta. Posljedice tog doživljaja su vidljive tek nakon proteka određenog vremenskog perioda, pogotovo ako su povezane sa nekim drugim teškoćama kao što su neuspjeh u školi, problemi u komunikaciji sa vršnjacima ili roditeljima i tome slično.

Značaj igre

Moderne tehnologije su danas dio miljea u kojem dijete odrasta i prisutne su u svakodnevnom životu. Virtualne kompjuterske igre nude različite modalitete ponašanja u kojima dijete primjenom vrlo agresivnih metoda ostvaruje cilj pobjeđivanja u igri. Poznato je da dječja igra utiče na razvoj djetetovih tjelesnih, kognitivnih i socijalnih kapaciteta i da je dio odrastanja svakog djeteta. Imajući u vidu značaj igre u podsticanju razvoja djece, moramo biti svjesni i značaja igre u formiranju nepoželjnih ponašanja kao što su agresivna ponašanja kod djece. Djeci je vrlo teško razumjeti zašto nešto što je vrlo prihvatljivo i efikasno u virtualnoj igri nije dobro u svakodnevnom životu. Maturacija mozga i kognitivne sposobnosti djeteta predškolskog i školskog uzrasta, pa čak i adolescenata, naprosto ne daje osnovu za takvu kognitivnu spoznaju.

Jasno je da se agresivna ponašanja, bez obzira da li ih vežemo za kršenje zakona ili ne, mogu uvijek vidjeti u kontekstu nanošenja štete djetetu koje je žrtva agresivnosti, ali i djetetu koji koristi agresivno ponašanje u svakodnevnom životu. Razvojni aspekti u smislu uzroka i posljedica je uvijek prisutan i, u skladu s tim, moramo posmatrati i moguće načine pomoći djetetu sa agresivnim oblicima ponašanja.

Agresivno ponašanje nije samo problem djeteta nego i obitelji, škole i šire zajednice kao i cjelokupnog društva u zavisnosti od vrste, intenziteta i štete koja je nanesena djetetu ili zajednici.

Programi smanjenja agresivnih ponašanja kod djece moraju zato obuhvatiti ne samo rad sa djecom nego i akcije usmjerene na podršku i edukaciju prije svega roditelja a onda i ostalih aktera u društvu.

Ako polazimo od činjenice da djeca nisu imala priliku da naučena pozitivna ponašanja u okruženju u kome odrastaju, onda jedan aspekt programa podrške djeci bi morao uključiti jačanje kognitivnih sposobnosti u procjeni okruženje i učenje kontrole impulzivnih i bijesnih reakcija na podražaje. Program negativnog potkrepljenja agresivnih ponašanja i pozitivnog potkrepljenja neagresivnih ponašanja pomaže jačanju svijesti o dobrim i lošim ponašanjima i podsticanju razvijanja i primjene manje agresivnih oblika ponašanja. Djeca se jačaju u izboru strategija za rješavanje problema i pomaže im se da ih primjenjuje u životu.

Dio programa smanjenja agresivnih ponašanja kod djece uključuje razvoj socijalnih emocionalnih kompetencija, jačanje samo-opažanja i samoprocjene, vježbe kontroliranja ljutnje i samodiscipliniranja.

Programi smanjenja agresivnih ponašanja moraju uključiti rad sa roditeljima koji podrazumijevaju pomoć roditeljima da razumiju ponašanje svoje djece i da se lakše nose sa frustracijama koje nastaju zbog ponašanja njihove djece kako u obitelji tako i u široj zajednici. Edukaciju roditelja u smislu razvijanja strategija za poticanje pozitivnog ponašanja i dosljedniju primjenu metoda pozitivne discipline je ključni dio programa. U obiteljima sa agresivnom djecom često je prisutan problem interakcije roditelji i djeca te program mora sadržavati i poboljšanje sposobnosti roditelja da nadgledaju i usmjeravaju djecu.

Agresivna djeca su djeca koja su od strane uže i šire društvene zajednice osuđena zbog ponašanja koja nanose štetu drugima. Protiv njih se pokreću mjere kažnjavanja u nadi da će ih to natjerati da mijenjaju svoja ponašanja. Pojava agresivnosti je razvojni problem koji signalizira teškoće u razvoju djece. Pojavljuje se i razvija u skladu sa razvojnim principima i što se prije počne posmatrati kao razvojna pojava a manje krivica koja se stavlja na teret djece, prije će se shvatiti značaj razvijanja individualnih programa podrške agresivnoj djeci. Programi bi imali preventivni karakter i provodili bi se u ranom razvoju kako bi se pomoglo djeci prije nego što se njihovo ponašanje počne identificirati sa poremećajima ophođenja, poremećajima s prkošenjem i suprotstavljanjem ili sa delinkventskim ponašanjima.

Depositphotos_1636141_M