Emocionalni razvoj djeteta (od rođenja do 18 mjeseci)

Emocionalni razvoj djeteta (od rođenja do 18 mjeseci)

Osnovna spona između djeteta i odraslog je emocionalna veza koja se uspostavi između njih.

Emocionalna veza sa vašim djetom počinje u vrijeme trudnoće kada roditelji očekuju malšana. Istraživanja pokazuju da nivo stresa kada novorođenče zaplače je skoro isti kod oba roditelja. Plač bebe oba roditelja uznemirava i motiviše ih da odgovore na potrebe djeteta. O emocionlanom razvoju djeteta i odnosa sa roditeljima za časopis Roditelj piše Slađana Cvjetković, dipl.psiholog i psihoterapeut

Piše: Slađana Cvjetković, dipl.psiholog i psihoterapeut

Slađana Cvjetković, dipl.psiholog i psihoterapeut

Slađana Cvjetković je rođena 1971. godine u Tuzli. Zvanje diplomirani psiholog stekla je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Radi u Javnom fondu za dječiju zaštitu, rukovodilac je projekta ‘’Socijalizacija djece Republike Srpske’’. Bavi se psihološkim savjetovanjem i psihoterapijom. Stekla je certifikat psihoterapeuta –transakcionog analitičara u Asocijaciji transakcionih analitičara Srbije. Završila je edukacije za psihoterapijski rad sa djecom i mladima (racionalno–kognitivno i emocionalno-bihejvioralna, dječja psihodrama), rad sa roditeljima (porodična edukacija) i relaciono-integrativnu transakcionu analizu, odnosno terapiju usmjerenu na odnos. Redovno izlaže na stručnim skupovima, organizuje tribine i edukacije iz oblasti dječjeg razvoja i roditeljstva. Živi i radi u Istočnom Novom Sarajevu, ranije u Bijeljini.

’’Najvažnija stvar u dječijim životima su sigurnost, ljubav, prihvaćenost i ohrabrenje’’ -B. MIler

                      Kada sam odlučila da pišem na ovu temu ideja mi nije bila da pišem o stadijima emocionalnog razvoja na način na koji smo mi na studiju psihologije učili, već da vam na jedan životan način približim emocionalni svijet vašeg djeteta u prvih osamnaest mjeseci života i da vam pomognem da što lakše odgovorite na  njegove emocionalne potrebe.

        S obzirom da novorođenče bez kontakta sa odraslim ne može da preživi, odnos koji razvija sa važnim odraslima/roditeljima određuje kvalitete njegovih budućih veza sa drugim ljudima, ali i sliku koju će izgraditi o sebi, svojim vještinama i sposobnosti kojima će se voditi kroz život. Osnovna spona između djeteta i odraslog je emocionalna veza koja se uspostavi između njih. A emocije nam govore na koji način doživljavamo svijet oko nas. Svakako je vrijedno znati da na samom rođenju postoji jedna emocija, nediferencirano uzbuđenje, iz kojeg se postepeno razvijaju ostale emocije.

Od rođenja do šestog mjeseca –’’plač kao sredstvo komunikacije’’

Emocionalna veza sa vašim djetom počinje u vrijeme trudnoće i ovdje ne mislim samo na vezu majke sa bebom već i oca koji zajedno sa majkom iščekuje i priprema se za dolazak malog bića na svijet. Istraživanja pokazuju da nivo stresa kada novorođenče zaplače je skoro isti kod oba roditelja. Plač bebe oba roditelja uznemirava i motiviše ih da odgovore na potrebe djeteta. On je po rođenju refleksan i ima fiziološku ulogu, ali vremenom intervencijom okoline plač postaje signal kojim dijete oglašava svoje potrebe. Pravovremenim reagovanjem roditelja na plač bebe, on postaje sredstvo komunikacije kojim  dijete ukazuje da nešto nije u redu, da nešto želi, da ima određenu potrebu, a da ta potreba nije nužno fiziološkog porijekla već da ima izvorište u želji za kontaktom sa drugim, kontaktom koji pomaže razvoj osjećanja sigurnosti kao bazičnog osjećanja u emocionalnom razvoju djeteta. Glavni razvojni zadatak novorođenčeta je da nauči kako da zadovoljava svoje potrebe, a plač je sredstvo koje mu to omogućava. Vremenom se plač mijenja pa je svakako značajan roditeljski zadatak da prepozna vrstu plača i šta se njime traži, te da  zadovolji djetetove potrebe na adekvatan način.

             U prva tri mjeseca je moguće da dijete plače i kada su mu fiziološke potrebe zadovoljene, ali je preporuka da se do devetog mjeseca odreaguje na djetetov plač. Razlog ovome je što dijete u ovoj fazi razvija odnos povjerenja prema drugima koji je u kasnijem životu osnova zdravih međuljudskih odnosa i predstavlja osnov kapaciteta za bliskost sa drugima. Ukoliko okruženje pruža bezuslovnu ljubav, brigu i prihvatanje kroz sigurne, postojane obrasce ponašanja kao što je dosljedan odgovor na plač, vjerovatnoća za formiranje odnosa povjerenja raste. Roditeljima je u ovom periodu potrebna podrška jer je neophodno vrijeme da upozna svoje dijete i da se prilagodi njegovom ritmu. Što je sličniji temperament između roditelja i djeteta ovo usaglašavanje ide brže. Ako postoje značajnije razlike ide teže ali je svakako moguće uz podršku drugih. Značajne su dnevne rutine koje se vremenom uspostavljaju, ciklusi budnosti-spavanja koji variraju u ovom periodu što ponekad može da dovede  do noćnih bdijenja, a koje dalje vode do smanjenog kapaciteta za odgovaranje na dječije potrebe zbog umora roditelja. Ciklusi spavanja se obično normalizuju u prvih tri do šest sedmica. Strpljen-spašen je najbolja poruka roditeljima u ovom periodu, ali i traženje pomoći od drugih.

             Željela bih napomenuti da u ovoj uzrasnoj dobi napeta majka ne uspijeva da smiri svoju bebu. Razlog ovoga je što u navedenoj fazi razvoja kod novorođenčeta dominira funkcija imitatitvnog i instiktivnog mozga kojim se ’’preslikava’’ uznemirenost i napetost majke te beba biva uznemirena. Shodno navedenom, preporuka je da bebu uzme osoba koja je opuštena. Vremenom neurološkim sazrijevanjem (poslije šest mjeseci) dijete će moći da razlikuje raspoloženja te neće biti neophodna ova intervencija.

             Značajno je da roditelji u ovom periodu često drže bebu čvrsto u naručju, da ostvaruju kontakt očima dok je hrane, da joj pričaju, dodiruju, miluju, ali i da prestanu kada beba pokaže (najčešće skretanjem pogleda i okretanjem glave) da joj je dosta hrane, kontakta odnosno stimulacije.

            Otprilike do trećeg mjeseca novorođenče ne može da uzvrati pažnju i da pokaže zadovoljstvo kada su mu potrebe zadovoljene. U ovim mjesecima dijete postaje svjesno osjećanja zadovoljstva i nezadovoljstva i uči da pravi razliku između njih, pri čemu prilagođava svoje ponašanje. Krajem drugog mjeseca javlja se osjećanje tuge ako okruženje ne odgovara na potrebe djeteta (dug, intenzivan plač koji se gasi nakon nekog vremena ako nema odgovora). Takođe, u ovom periodu se javlja socijalni osmijeh kada beba roditeljima pokazuje zadovoljstvo u  kontaktu sa njima. Između trećeg i šestog mjeseca razvija se osjećanje ljutnje koje ukazuje na to šta bebi smeta ili ako joj nije odgovoreno na neku potrebu. Istovremeno se javljaju gađenje i strah. Napominjem da se ove emocije smjenjuju brzo i često što može da zbunjuje roditelje i okruženje.

Od šestog mjeseca do 18 mjeseci –’’ mali istraživač’’

Razvojni period od šestog do 18 mjeseca je intenzivan. U ovom periodu dijete ovladava dvjema značajnim funkcijama, a to su govor i hodanje. Počinje da  razlikuje  poznate od nepoznatih u svojoj okolini, a emocije se dalje diferenciraju. Oko devetog mjeseca uočavaju se oduševljenje i naklonost, ali i strah od nepoznatih ljudi, nakon napunjene godine dana iz opšte nakonosti razvija se naklonost prema odraslima i djeci, dok oko 15 mjeseci javlja se ljubomora. Ljutnja se intenzivnije pokazuje. Dijete polako upoznaje svoja osjećanja te se iznenađuje različitim njihovim manifestacijama kao što je vrištanje i bacanjanje po podu, a na osnovu reakcija odraslih na njih uči da utiče na okolinu. Kao i u prethodnom periodu sva osjećanja se brzo javljaju i smjenjuju, dok je dječija težnja  da ponavlja ona ponašanja koja mu donose zadovoljstvo.

            Karakteristična je želja za istraživanjem, dodirivanjem stvari, kretanjem. Od osmog do desetog mjeseca su zainteresovani za lica drugih, njihovu kosu, nakit, naočare pa često istražuju po licu, pipaju, štipkaju, guraju prst u oko, čupaju kosu što za druge može biti neprijatno. Navedeno je u redu dopustiti dok je to podnošljivo drugoj osobi, a kada nije, preporuka je nježno skloniti dječije ruke sa lice, te blagim glasom govoriti da vam to smeta. Ukoliko je dijete uporno, onda je u redu spustiti ga i ponovo uzeti kada prestane sa ovim ponašanjem. Upornim ponavljenjem ovog postupka vremenom će se ovo ponašanje ugasiti (u smislu povređivanja drugog). Slično se može ponoviti i u periodu rasta zuba kada dijete grize druge, te je važno na sličan način gasiti ovo ponašanje.

            Ovaj period je posebno izazovan za roditelje koji vole urednost i red u prostoru u kojem borave. S obzirom da dijete ima poriv da istražuje, da je radoznalo, ono često razbacuje stvari, ponekad ih razbija, kvari. Napominjem da navedeno ne radi namjerno da bi uznemirilo roditelje, već ima potrebu da istražuje prostor u kojem je jer tako uči, usvaja pojmove. Značajno je u ovom periodu skloniti vrijedne stvari van domašaja djeteta i obezbjediti mu sigurno okruženje za istraživanje (zaštita za utičnice, skloniti hemikalije, lijekove i kozmetiku, obezbjediti uglove stolova, skloniti oštrice, u blizini vode da su pod nadzorom, da ne ostaju sami u kolima i slično). Na ovaj način ćemo mu zadovoljiti potrebu za stimulacijom koja se manifestuje kroz pojačanu aktivnost i radoznalost, a ono će se osjećati sigurno. Ukoliko se ova potreba ne zadovolji u ovom periodu, ona ostaje izražena u kasnijim periodima, pa može da vodi ka različitim iskušenjima npr. u adolescentnom periodu da se probaju razni stimulusi, odnosno da se uđe u rizična ponašanja.

             Značajno je da roditelji ohrabruju dijete u ovom istraživanju, da se igraju sa njim, puste ga da se isprlja, da ga upoznaju sa novim stvarima, govore o njima na jednostavan način, da povezuju stvari sa riječima, da ga puste da samo pokazuje, donosi, odnosi, zagleda, dodiruje stvari. Važno je da mu pričaju, ali da mu ne tepaju kada mu se obraćaju, jer je to smetnja učenju djeteta tačnom izgovoru. Prikazivanje sadržaja na mobilnim telefonima, televizorima trebalo bi svesti na minimum, po mogućnosti ne koristiti ih do treće godine. Pogotovo ih ne koristiti dok dijete jede da bi bilo mirno, jer na taj način ne obraća pažnju na unos hrane i zadovoljstvo koje ima tim činom, što može da vodi do prejedanja, a zatim dugoročno i do pretilosti.

             Često se previdi u ovom periodu odrastanja dječija potreba za osamljivanjem. Zadovoljavanje ove potrebe omogućava razvoj sposobnosti odvajanja značajne za kasnije periode kada će ovo odvajanje biti neophodno. I zato kada se dijete zaigra samo ne treba ga prekidati ili mu se ubacivati u igru, pustite ga, a vi roditelji iskoristite ovo dragocjeno vrijeme za predah.

Takođe u ovom periodu nije svrsishodno djecu učiti disciplini, navedeno postaje značajno od treće godine kada dječiji kognitivni razvoj omogući razumijevanje uzročno-posljedičnih veza.  

             Stvaranjem uslova da dijete istražuje u sigurnom okruženju uz podržavajućeg roditelja omogućava djetetu doživljaj zadovoljstva zbog onoga što ono čini čime se stvaraju temelji samopouzdanja i osjećanja moći kao osnovnih poluga motiva postignuća u kasnijem životnom dobu, ali i sposobnosti samoregulacije emocije.

             S obzirom da u ovom uzrastu (između devetog i 15 mjeseca) dijete počinje da ima predstavu objekta (roditelja) i kada mu nije u vidnom polju, djeca mogu burno reaguju na odvajanje od roditelja, da reaguju strahom. Svakako nije preporučljivo kriti se od djeteta u odlasku, već svoj odlazak treba najaviti, kao i vrijeme povratka, niti disciplinovati dijete porukom da ćete ga dati babi rogi i sl. ako ne bude slušalo.

Umjesto zaključka

      Istakla bih da je odmoran, zadovoljan roditelj osjetljiviji na potrebe djeteta i stoga je neophodno da roditelji vode računa i o svojim potrebama, da priušte sebi trenutke odmora, opuštanja. To ne mora biti nešto što oduzima mnogo vremena. Tražite pomoć od ljudi koji su vam bliski koliko je to moguće u ovoj epidemiološkoj situaciji.

       I na kraju završila bih riječima da su ljudi pogrešiva bića u svom djelovanju pa samim tim i roditelji. Greške su neminovne. I nije problem ako ponekad ne odreagujete adekvatno to je i očekivano, problem nastaje ako navedeno postane uobičajeni obrazac ponašanja. I zato u redu je pogriješiti, ali je još važnije uočiti grešku i ispraviti je.

Shodno navedenom,

’’Vjerujte u sebe. Znate više nego što mislite da znate.’’ -Benjamin Skot, pedijatar