Šta je emocionalna privrženost?
Mother and Grandmother snuggling with baby boy, Image: 10690547, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Designpics

Šta je emocionalna privrženost?

Šta je emocionalna privrženost?

Kvalitet privrženosti utiče na život i međuljudske odnose u budućnosti

Dijete koristi roditelja, a najčešće majku, kao sigurnu bazu. Privrženost je često vidljiva kada dijete teži odnosu sa majkom i u njenom prisustvu je opušteno, spremno da istražuje i da se igra, želi da održi kontakt i nije spremno da se odvoji od majke. Kvalitet privrženosti je jako važan i u sadašnjem trenutku ali i za budužnost djeteta.

Piše: Zumreta Humo, mr. socijalnog rada

Biografija: Zumreta Humo, mr. socijalnog rada; Sistemska porodična terapeutkinja; Medijatorica, članica Udruženja medijatora BiH.

Ranije radno iskustvo stekla je radom u udruženju “Žena BiH”,  Fondacija BHWI te u organizaciji SOS Dječija sela BiH – Porodični centar Mostar.

Trenutno je zaposlena u Centru za socijalni rad Grada Mostara u Timu za zaštitu malodobnih osoba.

 

 

Emocionalna privrženost (afektivna vezanost ili attachment) je veza koja se ostvaruje između, najčešće majke i djeteta, oca i djeteta ili između djeteta i drugih primarnih figura privrženosti. Po rođenju beba se nađe u nepoznatoj sredini i svaka situacija je za nju strana pa uz pomoć osobe koja brine o njoj stvara osnove svog života. Može se reći da je preživljavanje, tj. zadovoljavanje osnovnih potreba temelj privrženosti jer dijete u odnosu s majkom ili nekim drugim koji mu je dostupan ostvaruje svoje bazične fizičke i emocionalne potrebe, te uz njihovu pomoć i podršku uči o svijetu koji ga okružuje. U tom periodu života stvaraju se osnove spoznaje o sopstvenim vrijednostima, kao i poimanje vanjskog svijeta koji nas okružuje (da li smo sigurni u tom svijetu, ili je on za nas opasan). Kvalitet privrženosti utiče na život i međuljudske odnose u budućnosti. John Bowlby je od kraja 50-ih godina razvijao teoriju privrženosti i njen uticaj na čovjekov život i utvrdio veliki značaj ovog ranog odnosa i uticaja zadovoljavanja potreba dojenčeta, kao i načina stvaranja ranih veza na kvalitet odnosa u odraslom dobu. Ovo je potkrijepljeno i novijim naučnim istraživanjima koja su dokazala da se od šeste sedmice pa do treće godine života djeteta, prilikom emocionalnog (ne)vezivanja, u centralnom nervnom sistemu dešavaju bitne promjene koje utiču na funkcionisanje u budućnosti. U početku djetetovo ponašanje  u  vidu  plača,  traženja  kontakta  očima,  traženja fizičkog kontakta  i  slično,  traži odgovarajuće povezivanje i dobija odgovor odraslog. U prvim mjesecima života se, kroz zadovoljavanje bioloških i psiholoških potreba, razvija čvrsta emocionalna veza djeteta i majke, odnosno figure privrženosti. Ako majka, ili druga primarna figura privrženosti zadovoljava djetetove potrebe za sigurnošću to će se u budućnosti odraziti na kvalitet odnosa koje će kao odrasla osoba graditi, ali i prenostiti na sljedeću generaciju tj. svoje potomke. „Koliko je važna figura privrženosti govori i to da će čak i djeca koja su bila zlostavljana od roditelja razviti vezu privrženosti prema roditelju/skrbniku, iako će to biti nesigurna privrženost, te će nakon odvajanja od roditelja pokazivati snažne znakove očaja (Aldgate i Jones, 2004.) .“[1]

Koliko puta smo čuli da bebe ne treba da se nose u naručju, da ne treba reagovati na svaku njihovu potrebu jer to nije dobro jer mogu „pokvariti“ dijete?! Međutim, u situacijama koje predstavljaju prijetnju koju dijete osjeća, potreba za roditeljem se aktivira, jer dijete traži zaštitu. Dijete ne traži bez razloga prisustvo figure privrženosti, pa i kada su mu zadovoljene osnovne potrebe za hranom i higijenom mogu se javiti i druge potrebe zbog kojih dijete na trenutak izgubi sigurnost i treba je ponovo naći uz pomoć figure privrženosti. Od načina na koji mu se odgovori razviće neki od oblika privrženosti i u skladu s njim dijete će nastaviti kroz život. Možda djetetu treba samo potvrda da ste tu za njega, pa će se smiriti čim osjeti Vaše prisustvo.

(Korištena literatura:  M. Ajduković, K. Kregar Orešković, M. Laklija: Teorija privrženosti i suvremeni socijalni rad, Ljetopis socijalnog rada 2007, 14 (1), str. 63.)