Značaj sportskih aktivnosti kod najmlađih uzrasta

Značaj sportskih aktivnosti kod najmlađih uzrasta

Dževad Habibija, bachelor menadžer u sportu

Nije rijedak slučaj da čujemo stariju populaciju kako konstatuje da je današnji odgoj djece na poražavajućem nivou, jer niti porodica, niti škola, institucije ili  sportska udruženja, ne preuzimaju odgovornost kada se ispostavi da naše dijete ide ”pogrešnim putem”. Nekada je ulica (taj iščezli fenomen dijeljenja pravde) znala održati lekciju neposlušnim, nekulturnim ili bahatim. Roditelji su imali uvid u kretnje i aktivnosti djece i to bez moderne tehnologije.

Kako u prošlosti, tako i danas roditelji su najodgovorniji za ponašanje svoje djece, bilo da je super vaspitano ili nekulturno, pohlepno ili dražesno. Postavlja se pitanje: koliko nas je zaista iskreno sa samim sobom? Koliko nas neće optužiti učitelja, nastavnika, trenera, već shvatiti da upravo ti učitelji žele dobro našem djetetu i u situacijama kada ga naruže ili mu daju slabiju ocjenu od one koju je roditelj zamislio da treba imati njegovo dijete?

Iz iskustva koje imam u radu sa najmlađim uzrastima mogu konstatovati da (ne)kultura potiče isključivo iz kuće. Po pozdravu djeteta na ulici znam šta mu roditelji pričaju i kakvo mišljenje imaju o meni, saigraču, okruženju. To mi  međutim, daje jasniju sliku o ambijentu u kojem odrasta dijete. Priča o odgoju djece ima svakako svoje uporište i u činjenici da mališane treba vaspitavati i u školi i na treningu, ali kuća je neprikosnovena. U školi ili na treningu dijete provede znatno manje vremena nego kući i sama ta činjenica ne ostavlja prostor za eventualna poređenja.

Da li nam djeca zaista imaju potrebu za svim mogućim benefitima koje požele? Postoji li zapravo način ”povratka naše djece u tok normalnog, zdravog odgajanja”?

Danas je gotovo nemoguće sresti neko dijete iz osnovne škole da u džepu ne nosi mobilni telefon! Naravno da je taj telefon postao potreba jer roditelj mora znati gdje se nalazi dijete kada je u školi. Ako krenemo na igralište vidjet ćemo masu školaraca. Oni međutim, nemaju neku loptu za igru nego sjede u grupi i dopisuju se ili igraju igrice.

Jasno nam je da roditelji u životnoj borbi za bržim, boljim, ljepšim i većim, nikako ne obraćaju pažnju na klince koji ih uz telefon ili play station, sve manje  ”uznemiravaju glupim pitanjima”. To što su nam djeca pretila, bez osjećaja za druženje i uživanje u ljetovanju s rajom, izlascima na kolače, igranju graničara ili  kampu s izviđačima, je u drugom planu, jer važnije je pogledati reality program.

Nastavni plan i program školstva u Sloveniji predviđa povećanje fizičke aktivnosti za najmlađe, i to svakodnevno bar jedan sat!?

Nestvarno, i godinama daleko od nas i našeg sistema školovanja. Ljudi žele zdravu naciju. Shvatili su da je fizičko vaspitanje važnije od poznavanja nekih nebitnih predmeta (uz dužno poštovanje, a ima ih) koji im nikada neće trebati u životu, a usput ne mogu se stavljati u isti koš sa zdravljem. Samo radi podsjećanja da napomenem kako u našem obrazovanju djeca u toku sedmice  imaju dva puta fizičke aktivnosti, sa kojih nerijetko izostaju zbog nesavjesnog rada učitelja/nastavnika, nepoznavanja materije, neadekvatnih uslova za rad,.. Nakon ovakve konstatacije otvara se bezbroj pitanja, no reakcija niti odgovora za sličnim intervencijama od naših Ministarastava nikada nije ni bilo.

Shvatamo li uopšte koliki je značaj fizičkog vaspitanja u najranijim uzrastima?

Bojim se da smo zakazali u ovom segmentu, jer dječak jedva čeka da pronađe izgovor kako ne bi izašo na ulicu s rajom i zaigrao lopte, a curica razmijenila svoje salvete. Možda i malo melanholično sjećanje ali zasigurno sjećanje. Današnja omladina će odrasti i neće imati sjećanja. Zakazali jesmo, ali možda još uvijek nismo zakasnili.

Istjerujte svoje dijete vani kako bi se igralo, družilo sa vršnjacima, uživalo u životu!

Kao voditelj Škole sporta imam obavezu da pozovem sve roditelje da učine sve što je u njihovoj moći kako bi svoje malce ubacili u sport. Bilo koji. Čak i oni manje atraktivni utiču na psihofizički razvoj djece.  Volio bih da griješim, ali brzina življenja nas lagano konzumira i ovo su posljednji vapaji za otriježnjenje nacije. Signali za promjenama ipak moraju doći sa visoka.

Piše: Habibija Dževad, bachelor menadžer u sportu – voditelj Škole sporta MAS Mostar.

roditelji.ba