Vikanje mi je pomoglo da lakše rodim

Vikanje mi je pomoglo da lakše rodim

Djeca koja tokom intrauterinog života primaju puno stimulacija putem očevog glasa, prohodat će prije. Istraživanja psihofonije pokazala su da zapravo glasovne vibracije roditelja potiču moždane neurone fetusa, stimulirajući i neke dijelove njihova tijela. Posebno je primijećeno da glasni i duboki glasovi, tipični za muškarce, aktiviraju motoričke kapacitete djeteta, naročito noge. I ne samo to! Upravo zahvaljujući njihovom tonalitetu, muški glasovi (čak i nepoznatih osoba) odzvanjaju jasnije u trbuhu, za razliku od ženskih glasova. Izuzetak je naravno majčin glas, jedini ženski glas koji dijete percipira i jasno prepoznaje.

Psihofonija je tehnika koja se pojavila u 60-im godinama, a razvila ju je Marie Louise Aucher, francuska ilirska pjevačica. Ona je otkrila kako naše tijelo vibrira preko svoje tri glavne “šupljine”: glave, prsnog koša i trbuha. Na ovom principu baziraju se i vježbe za porod, koje koriste dišne vibracije i vibracije glasa za olakšavanje poroda.

“Nema urlanja, pa nismo divljaci!”, najčešći je komentar u našim porođajnim salama. Njima babice i ginekolozi opominju svaku rodilju koja se usudila izaći iz okvira poznatog bontona. Mnogi su modeli ženstvenosti upleteni i u sam trenutak rađanja, kada se žena suzdržava pustiti svoj glas jer je to protivno bontonu, ili nije lijepo, pa čak i osoblje na to gleda s negativizmom. Mogu se čuti razni komentari vezani uz vikanje žene na porodu, pa čak i oni jako ružni i neumjesni.

Zadržavanje glasa i pokušaj kontroliranja sebe u tome, jako je naporno. Pretjerana emotivna kontrola koči čak i mišiće maternice i međicu i žene nakon nekog vremena ostaju bez snage. Posljedica toga je bol koja se u porođaju sve značajnije povećava. Kao da se zatvore vrata između uma i tijela. Zaboravlja se, naime, da je najpoželjnije ponašanje u porodu, upravo prepuštanje porodu, kao kada se ispušta duboki uzdah pri naporu. I što ćemo onda? U našoj kulturi samokontrole jednostavno je neprihvatljivo pustiti takav “divlji”krik, zar ne?

Zapravo i takav “divlji” krik može biti kontraproduktivan. Ako bolni krik nije kontroliran, ako npr. dolazi iz grla, a ne iz dubljih dijelova tijela, kao iz trbuha ili zdjelice, sva snaga koju porod uključuje da bi istisnuo dijete, ostaje blokirana u glavi, u najvišem dijelu tijela. Dok niži dijelovi, gdje je potrebna veća izdržljivost, ostaju ispražnjeni, a bol tada postaje nepodnošljiva. Postaje kao neprijatelj, umjesto da je saveznik sposoban potaknuti opuštenost i surađivati s djetetom koje skuplja svoju snagu da bi se porodilo.

roda.hr