Kako kod djece poticati psihološku otpornost na promjene

Kako kod djece poticati psihološku otpornost na promjene

U današnje vrijeme važnije je nego ikad kod djece razvijati otpornost na stres i promjene koje su događaju brzo i naglo u društvu, politici i ekonomiji, ali i međuljudskim odnosima. Psihološka otpornost je proces dobrog prilagođavanja teškim okolnostima, traumama i značajnim izvorima stresa kao što su problemi u obitelji, vezama, zdravstveni problemi, problemi na poslu ili u financijama.

Psihološka otpornost ima veze s urođenim temperamentom, ali uključuje ponašanja, misli i aktivnosti koje se mogu naučiti i razviti. Kada kažemo da je netko psihološki otporan, to ne znači da on ne proživljava poteškoće i neugodne emocije, već da kroz tugu i emocionalnu bol uči kako sljedeći put biti otporniji.
Psihološka otpornost još se naziva i psihološki imunitet.

Ili danas doista imamo više slučajeva pojave mentalnih poteškoća kod sve manje djece ili su uvijek postojale, ali se nisu proučavale i mjerile. U svakom slučaju, danas postoji svijest o tome da se djeci koja pate od anksioznosti ili depresije treba pomoći. Najbolji put za to je pomoći djeci da razviju vještine otpornosti, odnosno da se nauče snositi sa stresom i neugodnim emocijama te da iz takvih iskustva izvlače pozitivne poruke.

Naš mozak reagira na informacije koje prima, pa se otpornost može učiti, modelirati i njegovati u bilo kojoj dobi. Ukratko, učenje psihološke otpornosti svodi se na učenje djeteta da prepozna što mu se događa, kako se osjeća i da pronađe rješenje da se iz negativnih iskustava izvuče, da ih riješi te da se osjeća bolje.

Roditelji koji imaju dvoje ili više djece itekako su zaposleni i nemaju previše vremena, no druženje sa svakim djetetom jedan-na-jedan vrlo je važno, a ne treba uopće naglašavati koliko usrećuje svako dijete. Otpornost proizlazi iz odnosa s najbližima. Ne postoji neka magična unutarnja snaga koja djeci pomaže u teškim vremenima. Češće je to postojanje jednog snažnog odnosa s odraslom osobom (barem jednom) koja djetetu pruža podršku.

Važna je kvaliteta druženja, a ne kvantiteta. To ne mora biti svaki dan, čak ni svaku sedmicu, niti roditelj mora s djetetom negdje odlaziti i trošiti novac. Važno je da odvoji onoliko vremena nasamo s djetetom koliko je potrebno da dugoročno gradi stabilan odnos pun povjerenja i podrške, sa svakim djetetom zasebno. Čak i 10 minuta potpune pažnje je bolje nego sat vremena s djetetom kad vam je pažnja na nečem desetom. Dijete treba dobiti osjećaj da ima vašu punu pažnju i da je važnije od vašeg mobitela.
Vrijeme jedan-na-jedan može biti tijekom večernjeg kupanja, za vrijeme vožnje, tijekom ručka ili večere. Slušajte dijete, razgovarajte s njim, pitajte ga o njegovim osjećajima, pričajte o svojim osjećajima. Kada ta druženja jedan-na-jedan postanu redovita, vaša djeca će znati da imaju osobu i prostor gdje su sigurni i gdje mogu izraziti svoje osjećaje i ispričati svoje probleme.

Izvor: klinfo.rtl.hr