Šta kada vaše dijete vrišti – sve o temper tantrumima

Šta kada vaše dijete vrišti – sve o temper tantrumima

Nekontrolirani emocionalni izljevi ili temper tantrumi često su noćna mora za roditelje, posebice ako ne znaju što se događa s njihovim djetetom. Zateknu ih kao da se zemlja otvorila a iz nje buknuo vulkan tuge, neutješna plača, vrištanja, udaranja i bacanja po podu. Neka djeca proživljavaju tantrume redovito, druga rijetko, no uglavnom u dobi između prve i treće godine života. No kada se jednom pojavi, kako ugasiti takav vulkan, mogu li roditelji naučiti biti šaptači vulkanima?

Cilj tog programa je pomoći roditeljima upoznati, podržati i razumjeti vlastito dijete te stvoriti njihov kvalitetan odnos bez pritiska da moraju biti savršeni roditelji.

Odmah ono najvažnije: temper tantrumi su uobičajena i normalna pojava kod gotovo sve djece, a rezultat su procesa razvoja samoregulacije odnosno učenja “kako izdržati i ovladati svojim emocijama”.

 

Temper tantrumi češće se događaju u djece niže kronološke dobi (najčešće oko druge godine) kod kojih neuronski krugovi za kontrolu impulsa i emocionalnu regulaciju nisu još zreli (to se sazrijevanje događa između 4. i 5. godine života). Osim što kod dvogodišnjaka neuronski krugovi nisu zreli, dolazi i do nesrazmjera između razvoja jezičnog razumijevanja i sposobnosti jezičnog izražavanja, naime djeca puno više razumiju nego što mogu izraziti, a to samo povećava njihovu frustraciju. Ta frustracija dovodi do povećanja razine hormona stresa – kortizol kod djece aktivira prirodnu reakciju borbe ili bijega, a kako neuronski krugovi nisu dovoljno zreli, dijete ne može zaustaviti impuls i dolazi do ispada bijesa. S neurološkim sazrijevanjem i razvojem govorno-jezičnih sposobnosti smanjuju se i tantrumi jer se dijete može jasno izraziti i prenijeti odraslima svoje potrebe.

Samoregulacija je spoj spoznajnih, socio-emocionalnih i govorno-jezičnih sposobnosti i vještina. Razvoj samoregulacije najvećim se dijelom događa u predškolskom dobu, ali nastavlja se razvijati i do adolescencije. U predškolskom razdoblju između 3. i 4. godine dijete počinje razumijevati što se od njega očekuje tako da uz manju podršku odrasle osobe ono može odraditi zadatke ili upute, npr. može tiho pričati dok neko spava ili se gleda crtani.

Ono što odrasli mogu učiniti jest pomoći djeci tako da im budu primjer ili model, tj. da ih nauče kako izraziti ono što žele. Što su odrasli više podržavajući prema djetetu i izazovima s kojima se ono susreće, s vremenom će ono internalizirati njihove korake, poruke, emocije i uvjerenje da ona zaista mogu svladati izazove. Djetetu tada više neće trebati odrasli jer će ih već imati negdje u “sebi”.

Više na: trudnoca.hr