Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (Attention Deficit and Hyperactivity Disorder, ADHD)

Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (Attention Deficit and Hyperactivity Disorder, ADHD)

Potrebno je jasno razlikovati simptome AD/HD-a od dobi odgovarajućeg ponašanja aktivnog djeteta, ali i od simptoma poremećaja psihološkog razvoja (metalne retardacije, pervazivnog razvojnog poremećaja, poremećaja učenja) i drugih poremećaja u ponašanju koji se javljaju u djetinjstvu i adolescenciji (poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem, poremećaj ophođenja).

Ovisno o izraženosti pojedinog simptoma, razlikuju se tri tipa ovog poremećaja: nepažljivi, hiperaktivno – impulzivni i kombinirani tip. Predominantno nepažljivo dijete ima najviše problema s usmjeravanjem pažnje, održavanjem koncentracije i obradom informacija, hiperaktivno-impulzivno dijete s pretjeranom motoričkom aktivnošću i kontrolom impulsa, dok dijete koje ima kombinirani tip AD/HD-a ima podjednako zastupljene sve navedene poteškoće. Bez obzira na tip poremećaja, sva djeca imaju značajne poteškoće i u školi i kod kuće, međutim, najugroženija skupina su djeca koja imaju samo poteškoće s pažnjom jer često ostaju nezamijećena zbog nenametljivosti svojih smetnji što može dovesti do ozbiljnih problema ne samo pri stjecanju akademskih vještina, već i praktičnih i motoričkih (kao npr. vožnja biciklom), ali i socijalnih vještina.

Djeca koja su hiperaktivna

Normalno je da mala djeca budu hiperaktivna, da su stalno u pokretu, da istražuju, da su nemirna. U okvirima normalnog razvoja motorička aktivnost se povećava do treće godine života, nakon čega se aktivnost djeteta smanjuje. Hiperaktivnost se ponekad dijagnosticira i kod djece mlađe od 4 – 5 godina. Ta djeca su već u dojenačkoj dobi neuobičajeno aktivna: puno plaču, do kasnije dobi noću traže jesti, imaju poteškoće spavanja, često se bude, teško ih je smiriti i utješiti. U kasnijoj dobi ta su djeca stalno u pokretu, ne mogu mirno sjediti, sve diraju, stalno nešto zapitkuju, pažnja im je neprimjerena za dob, teže se sama igraju.

Zbog nemira su hiperaktivna djeca u većoj opasnosti od povreda. Iako vrlo često rano prohodaju, često su nespretnija od druge djece, puno padaju, loše planiraju i predviđaju posljedica svojih aktivnosti. Kod hiperaktivne djece ponekad se ne javlja strah od odvajanja i ona su nekritična u prila- ženju nepoznatim osobama. Radi poteškoća u predviđanju posljedica ponašanja često su takva djeca neustrašiva i ustraju u situacijama koje plaše drugu djecu. Roditelji hiperaktivnu djecu opisuju kao teško odgojivu, i ona jesu doista teško odgojiva, jer ne mogu pratiti i poštivati roditeljske zahtjeve i zabrane. U predškolskoj i školskoj dobi hiperaktivna djeca su izrazito nestrpljiva, to su djeca koja nikada nisu na svom mjestu, ne slušaju tetu ili učitelja, brbljaju dok druga djeca rade u tišini.

Često prekidaju rad u grupi, upadaju u riječ i ometaju druge u izvršavanju zadataka ili aktivnosti. Hiperaktivna djeca imaju poteškoća u organizaciji, često zaboravljaju ponijeti knjige, teke, pribor, kao što su skloni gubiti svoje stvari. Radi takvog ponašanja nastavnici hiperaktivnu djecu vide kao nediscipliniranu i zločestu. Druga djeca ih u početku vide kao zabavne i zanimljive, međutim, kada hiperaktivno dijete reagira impulzivno, fizički ili verbalno napadne ili povrijedi drugo dijete ili ga omete u učenju, testu ili igri, vršnjaci ga također počinju odbacivati.

Dijagnostika i simptomi ADHD-a

Potvrđeno je kako poremećaj pozornosti prvo prepoznajemo po djetetovom ponašanju, po onome što čini u određenim situacijama i onome što mu dobro ili manje dobro uspijeva. Takvi načini su glavni i tipični znaci poremećaja pozornosti. To znači da je dijete u usporedbi sa svojim vršnjacima znatno nemirnije, teško se koncentrira, naglo je u svojim reakcijama, izrazito teško se organizira i orijentira u odnosu na budućnost, zahtjevnije je od svojih vršnjaka

Kod male djece poremećaj se otkriva veoma teško, a kod mladih je pojačan društvenim i profesionalnim teškoćama. Poremećaj se tijekom djetetova odrastanja mijenja, ali vrlo rijetko nestaje sam od sebe. Velika je razlika kada se poremećaj pojavi u predškolskoj dobi ili kod mladih koji se već školuju. Kako ističe kod male djeca do otprilike četiri godine,poremećaj se najprije očituje u motoričkom nemiru, povišenoj razdražljivosti i otežanoj prilagodljivosti. Djeca ne mogu spavati koliko je potrebno, danju su nemirna, ne daju se smiriti, prkose i veoma se teško uklapaju u okolinu. U motoričkom smislu dobro su razvijena, rado se kreću i veoma su znatiželjna.

Djeca predškolske dobi od tri do pet godina s hiperaktivnim poremećajem impulzivna su, ne slušaju kada im se nešto priča ili čitaju knjige, nemirna su i stalno u pokretu, stvaraju nered i ometaju drugu djecu u igri. Ne mogu se dugo zadržati na jednoj aktivnosti nego se stalno prebacuju na nešto drugo, što im na kratko odvuče pažnju. U skupnim igrama ne mogu dočekati da dođu na red. Roditelji i kod kuće primjećuju djetetovu nespretnost i pretjerane reakcije pa čak i poneko djetetovo ozljeđivanje.

Liječenje ADHD-a

Premda potpuno izlječenje od poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću danas još  nije moguće, primjenjuju se različiti pristupi da bi se barem kontrolirali simptomi i ublažili specifični problemi djeteta i obitelji. Kako se svi simptomi i popratne teškoće ne javljaju  kod sve djece, a različita je i njihova etiologija, primjenjuju se različiti postupci kojima se djeci može pomoći da se ne osjećaju manje vrijednima i da se donekle uspješno snalaze u obitelji, školi ili odnosu s vršnjacima. Najbolji rezultati se postižu ako se djeluje odmah čim se detektira problem, jer se tako može prevenirati ili bar ublažiti pojava dodatnih teškoća u obliku  poremećaja u ponašanju (agresivnost npr.) i psiholoških problema.