Uloga igre u predškolskoj ustanovi

Uloga igre u predškolskoj ustanovi

Mala djeca su znatiželjna bića, otkrivaju i istražuju svijet oko sebe. Koriste svoja osjetila gledajući, slušajući, kušajući, i dodirujući kako bi ostvarili svoje zadatke. Igra je alat za ovaj rad – alat koji djeca koriste za istraživanje misterija fizičkih i društvenih svjetova. U igri djeca uče saradnju i rješavanje sukoba s prijateljima dok istražuju svojstva opreme, materijala i rutine. Kroz fenomen igre, djeca razvijaju i uče kako sudjelovati u aktivnostima u svakom području učionice. Igre daju djeci sposobnost da poboljšaju svoje jezične, društvene, fizičke, matematičke i druge sposobnosti. Razvoj i poboljšanje tih vještina promiče njihovo samoodređenje. Djeca se uključuju u mnoge različite vrste igara u vrtiću. Dok se kreću iz jedne aktivnosti na drugu, prilagođavaju razinu interakcije s drugima, pregovaraju o problemima. Igra je povezana s rastom memorije, samoregulacijom, prepoznavanjem jezika i simbola. Igra je također povezana s povećanim vještinama pismenosti i drugim područjima učenja.

Temeljni cilj preškolske ustanove jest poticanje dječje igre i procesa učenja u sigurnom i ugodnom okruženju. Uz pomoć širokog spektra ponuđenih materijala djecu se potiče na istraživanje i aktivno učenje, što ujedno predstavlja i ideal kojemu teže novi pristupi poticanja dječje socijalne kompetencije.Djeca počinju razmišljati i koristiti svoje vještine kako bi planirali interakciju i ponašanje u društvu. Ponekad se odgajateljimoraju usredotočiti na održavanje sigurnosti ili poticanje sklada.

Manja djeca naporno rade na igri. Izmišljaju prizore i priče, riješavaju probleme i pregovaraju putem društvenih sinkronizacija. Zbog njihove motivacije koja se nalazi iznutra, djeca uče moćnu lekciju kako bi njihove ideje mogle biti ostvarene.

Istraživanja pokazuju da djeca koja se bave složenim oblicima socio-dramatične igre imaju veće jezične vještine od onih koji ne igraju te tipove igara, bolje društvene vještine, više empatije, više mašte i više suptilne sposobnosti da znaju što drugi znače. Oni su manje agresivni i pokazuju više samokontrole i veću razinu razmišljanja.

Većina djece trebaju podršku odgajatelja prilikom igranja u predškolskim ustanovama, jer činjenica je da djeca nemaju adekvatno vrijeme igranja kod kuće, pa bi se to trebalo nadomjestiti u predškolskim ustanovama.

Kada se djeci daju prilike za pokretanje igre i istraživačko učenje, razvijaju sposobnosti kao što su samoobrazovanja i samoregulacije. Poznaje potrebe pojedine djece i pomaže im da prevladaju prepreke u svojim životima koji ometaju učenje. Pristup temeljen na igri traži od odgajatelja da dobro poznaje svako dijete  i da razlikuje metode podučavanja kako bi se zadovoljile potrebe pojedinca.

Igra je važna za zdrav razvoj mozga. Igra dopušta djeci da kreiraju i istražuju svijet kojim mogu vladati i uz to svladati svoje strahove. Dok upravljaju svojim svijetom, igra pomaže djeci razviti nove sposobnosti koje vode do povećanja samopouzdanja i elastičnosti koja će im trebati da se suoče s budućim izazovima. Indirektna igra omogućuje djeci da nauče raditi u grupama, dijeliti, pregovarati, riješavati sukobe i naučiti vještine samozastupanja.

Kroz igru djeca donose vlastite odluke, kreću se vlastitim tempom, otkrivaju vlastita područja interesa i naposljetku se upuštaju u strasti koju žele nastaviti. Idealno, najveći dio igre uključuje odrasle, ali kad igru kontrolira odrasla osobe kao što je odgajatelj u vrtiću, djeca se pridržavaju pravila.

Za razliku od pasivne zabave, igra gradi aktivna i zdrava tijela. U stvari, sugerira se da poticanje nestrukturirane igre može biti izniman način  za povećanje razine fizičke aktivnosti kod djece, što je jedna važna strategija u rješavanju epidemije pretilosti. Igra je jednostavna radost koja je dragocjen dio djetinjstva.